U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Tekst koji slijedi nije samo priča o njihovoj simbolici nego stavljajući ih u kontekst vremena u kojem su nastali nudi sažet prikaz povijesti svake nacije i nacionalne države kao konstrukcija modernog doba.
Prvi Reich, multietničko carstvo s promjenjivim granicama
Orao na grbu njemačke reprezentacije izveden je iz državnog grba gdje, pak, ukazuje kako je nacionalna država Njemačka nasljednica Svetog Rimskog Carstva koje je također (dvoglavog) orla koristilo u svom grbu. Za razliku od primjerice afričkih, američkih ili azijskih slučajeva, u Europi su mnoge nacionalne ideologije u svojoj početnoj fazi konstruiranja tijekom 19. st. baratale ''povijesnim argumentima'' koji su njihovu željenu, ili postojeću, državu prikazivali kao legitimnu nasljednicu određene srednjovjekovne države. Kod njemačkih nacionalnih ideologa to je bio slučaj sa Svetim Rimskim Carstvom. Povijest potonje političke tvorevine, iliti Prvog Reicha, započinje u ranom srednjem vijeku kada su se franački vladari počeli proglašavati nasljednicima careva propalog (Zapadnog) Rimskog Carstva.
Ono je do 12. st. nosilo isključivo naziv Rimsko Carstvo, a onda si je zatim, u jeku višestoljetne borbe careva i papa, dodalo epitet ''Sveto''. Svi njegovi vladari su bili germanskog porijekla. Inače, nazivi Germani, Alemani i Teutoni su se kroz srednji vijek rabili kao sinonimi, a tek kasnije će Germani označavati širi pojam u koje će se ubrajati Franci, Teutoni, Alemani, Goti i dr. Slaveni su, pak, govornike germanskih jezika nazivali Nijemcima, tj. onima koji su za slavenski jezik nijemi. Imenu države se u 16. st. dodaje ''Nationis Germanicæ'' ili ''njemačkog naroda''.
Nationis se može prevesti i kao ''nacija'', ali u tom slučaju treba imati na umu da se, za razliku od modernog pojma nacije, u feudalnoj Europi ono odnosilo samo na uski vladajući sloj. Jedan od najvažnijih razloga takve promjene je bila želja tadašnjih careva - od kraja 15. st. do početka 19. st. oni će dolaziti iz redova obitelji Habsburg - za učvršćivanjem vlastitog legitimiteta na carsku titulu, tvrdeći istovremeno da je ''njemački narod'' punopravni nositelj carske vlasti jer je tobože tradicija Rimskog Carstva zapravo prenesena na Nijemce u osobi Karla Velikog kojim započinje neprekinuti slijed careva ''njemačke krvi''. Titulu careva su im, prije svih, osporavali francuski kraljevi, tvrdeći da se carska vlast zapravo trebala prenositi na germanske Franke - dakle, njih.
Religija kao jedini razlikovni identifikacijski čimbenik u Carstvu
Stoljećima je Carstvo bilo fragmentacija slabo povezanih malih država, slobodnih gradova, crkvenih i polusamostalnih posjeda unutar golemog teritorija s nejasnim granicama u svim smjerovima svijeta. Mnoge su njene države same sebe odvajale od drugih s nizom unutarnjih građanskih, sudskih i fiskalnih granica; nekima su se dijelovi teritorija nalazili izvan Carstva, ali su s njim bili povezani preko vladara; neki su se borili za održavanje nezavisnosti svojih posjeda i sl. Unutar Carstva je postojalo bogatstvo različitih jezika i kultura u toj mjeri da je bilo nemoguće povući liniju razgraničenja između govornika njemačkog jezika i ostalih.
Prvi pokušaj kreiranja jedinstvene njemačke kulture dogodio se tijekom reformacije čiji su se pristaše pobunili protiv korupcije unutar katoličke crkve, a ključan trenutak u tom smjeru se dogodio Lutherovim prijevodom Biblije na njemački jezik, čime je ujedno postavio temelje za njemački književni jezik. Međutim, osim što je ta ''njemačka kultura'' obuhvatila tek malu manjinu, već će i duboke podjele uzrokovane vjerskim ratovima kroz 16. i 17. st. i stvarnost oblikovana prema sloganu ''Čija zemlja, njegova vjera'' (lat: ''Cuius regio, eius religio'') dovesti do toga da političko i društveno jedinstvo ostanu bez bilo kakve kulturne perspektive sve do 19. st.
Francuski nacionalizam je poticao njemački
Melodija današnje njemačke himne preuzeta je od skladbe Bože, čuvaj cara Franju (Gott erhalte Franz the Emperor) koju je Joseph Hayden posvetio za rođendan svetorimskom caru Franji II. Habsburškom. Nakon ukidanja Svetog Rimskog Carstva, ono će postati himna Austrijskog Carstva.
Osim što su nosili titulu cara SRC-a, unutar kojeg su, pak, u svojem posjedu imali Austrijsku Nizozemsku i tzv. Austrijske nasljedne zemlje (Donju Austriju s Bečom, Zemlje Češke krune, Štajersku, Kranjsku itd.), Habsburgovci su prije početka velikih osvajačkih ratova Napoleonove revolucionarne Francuske početkom 19. st. imali vrhovnu vlast u nekoliko drugih zemalja - primjerice u Zemljama ugarske krune (Mađarska, Erdelj, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija).
Zbog učestalih vojnih poraza protiv Napoleona, anektiranih područja od strane Francuske kao i zbog saveza Napoleona s brojnim njemačkim kneževinama i vojvodstvima, habsburški car je odlučio ugasiti osakaćeno višestoljetno Sveto Rimsko Carstvo (1806). Zemlje, pak, u kojima je habsburška kuća još zadržala vlast proglasio je Austrijskim Carstvom, a u njega je uključio i Zemlje ugarske krune.
Istovremeno, francuska pobjeda nad Pruskom i okupacija Rajnske regije potaknula je, prilično kolebljivo, pojavu njemačkog političkog nacionalizma. Do tada ni sličan zajednički jezik ni višestoljetna pripadnost istoj državi nisu bili uzrokom ostvarenja nekakve zajedničke ''njemačke nacionalne svijesti'' među Prusima, Bavarcima, Tirinžanima, Saksoncima i drugima, sve do 19. st. Pruski ministar Von Stein apelirao je na pjesnike i pisce da doprinesu stvaranju slike ujedinjene njemačke nacije. Radi jedinstvenog otpora Francuskoj, dolazi do spoja politike s kulturnom i intelektualnom elitom koji bi svojim djelovanjem trebao konstruirati nacionalne osjećaje. Naglasak je bio na zajedničkom jezičnom kontinuitetu budući da su njemačke državice stoljećima osjećale međusobni politički i vjerski antagonizam.
Bože, čuvaj habsburškog cara, ili nemoj?
Sredinom 19. st. napisana je pjesma poznata i po svojoj prvoj strofi "Deutschland, Deutschland über alles" (''Njemačka, Njemačka, iznad svega''). Zajedno s crno-crveno-žutom trobojnicom - što se uvijek kao manji detalj prikazuje na dresu - postat će jednim od simbola revolucionarne 1848. U postnapoleonskoj fazi na ruševinama Svetog Rimskog Carstva će ubrzo biti stvoren Njemački Savez (1815.-1866.) (Deutscher Bund) na čelu s habsburškim carem, a njime su dominirali Austrija (točnije Habsburške ili Austrijske nasljedne zemlje) i kraljevina Pruska, koja je u novoj tvorevini dobila dijelove Saske i Porajnja. Obje su istovremeno ujedno imale dijelove svog teritorija koji nisu ulazili u sastav Njemačkog Saveza, što nije rijetka pojava u prednacionalnom svijetu koji nije bio zacrtan strogo određenim granicama. Bila je to država obrambeno-gospodarskog karaktera sa saveznim vijećem u Frankfurtu kojim je predsjedavala Austrija. Zajednički strah od francuskih ideja držao je Austriju i Prusku zajedno nekoliko desetljeća. Članice Saveza su više ili manje bile samostalne, a njihov broj se znatno smanjio u odnosu na razdoblje Svetog Rimskog Carstva.
Savez je u takvom stanju dočekao revolucionarne nemire koji su zahvatili gotovo cijelu srednju Europu. I dok su se građani na berlinskim ulicama borili za svoja politička prava, Parlament u Frankfurtu je od svibnja 1848. raspravljao o mogućem preobražaju Njemačkog saveza u jedinstvenu nacionalnu državu Njemačku. Glavna pitanja su se vodila oko toga treba li ono obuhvatiti i Austrijske nasljedne zemlje koje je naseljavao velik broj slavenskog stanovništva, ili ne. Ipak, bilo kakva realizacija je propala već sljedeće godine. Pruska, kao jedan od posljednjih bedema apsolutizma, tada još nije podržala nacionalne ideje. Pruski kralj je odbio krunu od liberalnog Frankfurtskog parlamenta, a vojska je ugušila i sve bune građana. Također, njemačka nacionalna država nije odgovarala ni Habsburgovcima jer bi ona za njih nužno značila i podjelu vlasti, a pitanje je što bi se dogodilo s njihovim posjedima izvan Njemačkog Saveza, odnosno Zemljama ugarske krune.
Pruska hegemonija
Njemačka reprezentacija je vizualno najprepoznatljivija po svojoj bijelo-crnoj opremi koja je izvedena iz zastave kraljevine Pruske koja je u drugoj polovici 19. st. odigrala najvažniju ulogu u stvaranju prve njemačke nacionalne države - Njemačkog Carstva. Također, ta novoformirana Njemačka će za svoj državni grb preuzeti orla Svetog Rimskog Carstva, prikazujući se njegovim nasljednikom.
Kako je pokušaj stvaranja prve nacionalne Njemačke države revolucionarne 1848. propao, novi će se pokrenuti u razdoblju od 1862. do 1871. Ovaj put je Pruska na čelu s Ottom von Bismarckom putem taktike stalnog stvaranja krize, s ciljem kreiranja zajedništva i osjećaja ugroženosti, uspjela postati vodeća država u tom procesu. Nakon uspješnog rata s Danskom (1864.) uslijedio je i kratki rat s Austrijom kojim je ona izbačena iz Njemačkog saveza (1866.) te je bez nje stvoren novi Sjevernonjemački savez (1867.-1871.) (Norddeutscher Bund.) Konačno, nakon što je isprovocirao rat s Francuskom kako bi se vojno moćna Pruska pokazala kao zaštitnica njemačkih država i time smanjila njihovo antiprusko raspoloženje, stvoreno je Njemačko Carstvo, 1871. Ono je, pak, zbog pruske hegemonije prije bilo Velika Prusija nego ostvarenje nacionalnih težnji njemačkog naroda.
''Njemačka'' je u prethodnim razdobljima bila primarno tek jezična i kulturna zajednica za koju nitko nije stoljećima znao gdje završava. Događaji iz 1866. i 1870. donijeli su određene odgovore po tom pitanju. Otada je Njemačka bila sve više povezivana s granicama, institucijama i stanovnicima Carstva (Kaiserreich).
U duhu nacionalnog romantizma počeo se tražiti kontinuitet nove Njemačke i suvremenih Nijemaca s antičkom Germanijom te naročito Svetim Rimskim Carstvom nazivajući se i Drugim Reichom. U tu svrhu počinju se koristiti mnogi izvori, od mitologije do folklora. Tako je, primjerice, bitka nekoliko udruženih germanskih plemena pod Arminijem protiv Rimljana u Teutoburškoj šumi (9. godine) označena kao početak njemačke borbe za nacionalnu nezavisnost. Iako, naravno, ne samo da tada tadašnja germanska plemena nisu tvorila veću kohezivnu grupu nego su se jednako borila među sobom kao i protiv Rimljana.
Tijekom 19. st., za razliku od zapadnoeuropskih nacionalnih ideologa, njemački su temeljili pripadnost naciji prema istom ili vrlo srodnom etničkom podrijetlu, odnosno po krvi. Također, kao i kod mnogih drugih nacija, i njemački je identitet najlakše određen naspram razlikovanja od neprijateljskih Drugih,odnosno s jedne strane Slavenima, a s druge Francuzima. Istovremeno, javlja se i rasistički ''volkisch'' nacionalizam koji se razlikuje od tradicionalnog nacionalizma jer želi asimilirati i nametnuti vlastitu kulturu drugim narodima, utoliko što volkisch inzistira na nemiješanju Nijemaca, ističući da je pripadnost naciji pitanje krvnog podrijetla, a ne prihvaćanje jezika, tradicije, religije, života unutar granica Njemačke i sl.
Nacizam kao anomalija njemačke (i europske) povijesti? Pa i ne baš
Crno-crveno-žuta trobojnica postat će službena nacionalna zastava Njemačke tek uspostavom Republike Njemačke (1919.-1933.) ili tzv. Weimarske Republike, nastaloj nakon kapitulacije Njemačkog Carstva u Prvom svjetskom ratu (1914.-1918). Njemačka je bila teško oštećena poslijeratnim mirovnim ugovorom u Versaillesu i u gospodarskom i vojnom i teritorijalnom smislu. Nijemci sami uopće nisu imali osjećaj da su poraženi u ratu, uostalom Njemačka nije ni bila osvojena, a još je manje imala osjećaj da je taj poraz zaslužila. Uporni su protivnici Weimarske Republike uvjerili sami sebe da su republikanci, koji su uklonili Kaisera i predali se Antanti, odgovorni za njemački poraz i težak mirovni ugovor.
Stanje se u Njemačkoj dodatno pogoršalo izbijanjem Velike gospodarske krize 1929. Vladala je opasnost od društvene revolucije radničke klase, a ulice su postale doslovno nesigurne zbog sukobljavanja paravojnih formacija. Masa razočaranih, dezorijentiranih i nezadovoljnih građana više nije znala kome bi bila lojalna, a upravo su se u takvim uvjetima uspinjali nacisti pod vodstvom Adolfa Hitlera koji će postati kancelar 1933. Godinu dana poslije, nakon plebiscita na kojem je preko 90 % birača glasalo pozitivno, objedinjene su funkcije predsjednika i kancelara države - Hitler postaje Fuhrer.
Poslije Drugog svjetskog rata, nastala Zapadna Njemačka naslijedit će himnu Deutschlandlied - za razliku od Istočne Njemačke koja će koristiti himnu Uzdizanje iz ruševina - a ona će zatim (p)ostati himna i današnje Njemačke, ujedinjene 1990. Međutim, pri izvedbama u službenim prilikama, poput nogometne utakmice, ne pjevaju se prve dvije strofe - Deutschland, Deutschland über alles, Über alles in der Welt. Naime, himnu je također koristila i nacistička Njemačka (1933.-1945.), a osobito je prvi stih postao usko identificiran s nacističkim režimom, epizodom koju se zbog ratnih stradanja i golemih zločina počinjenih s njemačke strane želi proglasiti svojevrsnom anomalijom njemačke povijesti. Iako, svi elementi koji su karakterizirali ideologiju nacizma kao političke religije - volkisch nacionalizam, antisemitizam, rasizam, teutonizam, socijalni darvinizam, eugenika i koncept Lebensrauma - nastali su i bili prisutni unutar zapadnoeuropskog i njemačkog društva desetljećima, pa čak i stoljećima prije nastanka Nacističke stranke u međuratnom razdoblju 20. st.
O AUTORU:
Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda.
Literatura
PETER BURG, ''STATE AND NATION IN THE GERMAN CONFEDERATION (1815-1866)'', History of European Idear, Vol. IS. No. 1-3, 1992. pp. 31-37,
Zrinka BLAŽEVIĆ, Ilirizam prije ilirizma, Zagreb, 2008.
Michael BURLEIGH, Treći Reich : nova povijest, Zaprešić, 2012.
Georges BENSOUSSAN, Europska strast za genocidom : povijest genocidnih ideja i djela, Zagreb, 2010.
Tihomir CIPEK, ''Ideja srednje Europe Františeka Palackog'', Časopis za suvremenu povijest, 36/ 2004, br.4,
Ulf DIRLMEIER, Povijest Njemačke, Zagreb, 1999.,X
Felipe FERNANDEZ-ARMESTO, Narodi Europe, Zagreb, 1997.
Grupa autora, Povijest: Predvečerje rata i Drugi svjetski rat (1936. - 1945.) , knjiga XVII., Zagreb 2008.
Grupa autora, Povijest: Prvi svjetski rat i poslijeratno doba (1914. - 1936.) , knjiga XVI., Zagreb 2008.
Alaster HAMILTON, Fašizam i intelektualci : 1919-1945., Beograd, 1978., 155;
Eric J. HOBSBAWM, Doba ekstrema : kratko dvadeseto stoljeće 1914.-1991, Zagreb, 2009.
Eric HOBSBAWM, Doba kapitala 1848-1875, Zagreb, 1989.
Eric John HOBSBAWM, Terence RANGER, Izmišljanje tradicije, Beograd, 2002.
OTTO W. JOHNSTON. ''THE MYTH OF A GERMAN NATION AND EUROPEAN UNITY'', History of European Ideas, Vol. 16, NO. 4-6, 1993, pp. 801-805,
Slaven LETICA, ''Tko smo zapravo mi Hrvati'', 30-31, http://www.matica.hr/media/pdf_knjige/819/hrv.%20identitet%20025.pdf
Miran MARELJA, ''Međunarodni odnosi Prusije od Bečkog kongresa do ujedinjenja Njemačke (1815. - 1871.)'', Pravnik, 45/2012., br.91
Nicolao MERKER, ''Nacionalne ideologije i kolonijalistički mitovi u suvremenoj Europi'', Filozofska istraživanja, 30/2011. Br.4
James J. Sheehan,'' What is German History? Reflections on the Role of the Nation in German History and Historiography'', The Journal of Modern History, Vol. 53, No. 1 (Mar., 1981), pp. 1-23
Alan John Percivale TAYLOR, Habsburška monarhija: 1809-1918., Zagreb, 1990.
Tihomir Cipek, predavanje na kolegiju ''Politička propaganda u totalitarnim režimima'' (Poslijediplomski sveučilišni doktorski studij „Politologija“), Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 25.11.2013
''Ausferstanden aus Ruinen'', https://en.wikipedia.org/wiki/Auferstanden_aus_Ruinen
''Deutschlandlied'', https://en.wikipedia.org/wiki/Deutschlandlied
''Nijemci'', http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43754
Patrick J. GEARY, '' Postavljanje temelja ujedinjenog nemačkog identiteta'',
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/postavljanje_temelja_ujedinjenog_nemackog_identiteta.24.html?news_id=98844
''The Germany national football team'',http://en.wikipedia.org/wiki/Germany_national_football_team#Kit_evolution