ANDRIJ JARMOLENKO (32), krilni napadač West Hama i legenda Ukrajine, za koju je odigrao 106 utakmica i postigao 44 gola, proživljava najgoru dramu u životu. Bivši igrač Dinama Kijev i Borussije Dortmund, trostruki prvak Ukrajine s Dinamom i četverostruki nogometaš godine u toj zemlji otkrio je što si nikako ne može oprostiti dok traje brutalna ruska agresija i okupacija njegove zemlje.
"Na treningu sam samo plakao"
"Dan prije početka ruske invazije poslao sam u Ukrajinu ženu i oba sina zato što je jedan od njih za taj dan imao zakazan liječnički pregled u Kijevu. Idućeg dana, 24. veljače, kada je sve krenulo, došao sam na trening. Nisam mogao izgovoriti ni riječ, samo sam plakao. Suze su same išle niz lice. Zamolio sam trenera da me pusti kući i onda, kada sam tamo došao, nisam znao što napraviti.
"Ne možete ni zamisliti kako sam se osjećao tog jutra, kolika krivnja me pritiskala"
Ne možete ni zamisliti kako sam se osjećao tog jutra, kolika krivnja me pritiskala. Samo sam želio trčati i zabijati glavu u zid. Kako sam bio glup! Poslao sam obitelj u Kijev, a ja sam sjedio u Londonu...", govorio je na rubu suza u emisiji Football 1/2/3 te nastavio:
"Moji su sada u skloništima jer Rusi neprekidno bombardiraju"
"Moji su sada u skloništima jer Rusi neprestano bombardiraju. Kao i svi ostali, kriju se u podrumima. Iskreno, strah me je i pričati o tome." Otkrio je i da je odmah pomogao obrani napadnute domovine: "Čim je počela agresija, nazvao sam gradonačelnika Černihiva, grada u kojem sam odrastao, i pitao ga što je nužno poslati našim snagama koje pružaju otpor Rusima.
"Ne možemo svi pucati, ali možemo pomoći na druge načine. Ja sam odmah poslao materijal vojsci"
Zato što se ne možemo svi boriti i pucati, ali svatko od nas mora napraviti sve što može kako bismo pomogli jedni drugima. Uvjeren sam da nas neće poraziti, ali znam da će, kad to sve završi, puno djece ostati bez roditelja, puno obitelji bez domova. Morat ćemo zajedno graditi zemlju i pomagati jedni drugima."
"Osjećao sam da ludim. Zato sam navukao kopačke i zaigrao"
Jarmolenko priznaje da mu u psihozi u koju mu se život pretvorio nogomet pomaže da ne poludi: "Nisam spavao, nisam jeo, neprestano sam bio na telefonu, zivkajući rodbinu u Ukrajini. Konačno, odlučio sam navući kopačke jer sam osjećao da ludim. Trebao sam nogomet da mi barem nakratko skrene misli s rata."
Nogomet ga je spasio, a on je spasio West Ham
To mu odlično ide jer Jarmolenko čak i u ovakvom stanju zabija ključne golove za West Ham. Prvo je ušao s klupe i zabio za prvenstveni trijumf protiv Aston Ville, važan u nastojanju da se Hammersi dočepaju Lige prvaka iduće sezone.
Samo četiri dana kasnije West Ham je također igrao meč s ogromnim ulogom, uzvrat osmine finala Europa lige na svom terenu protiv Seville nakon što je prvu utakmicu izgubio 1:0. U revanšu je nadoknadio manjak i tako je završio regularni dio, pa su se igrali produžeci. U njima je Jarmolenko, opet kao joker, zabio za prolazak u četvrtfinale eliminacijom najboljeg kluba u povijesti natjecanja. Navijači Hammersa nakon obje utakmice ispratili su svog ukrajinskog heroja ovacijama i zagrljajima.