BIO JE utorak, 13. svibnja 1902. godine. Madrid Football Club koji će kasnije postati Real Madrid, utemeljen je samo sedam dana ranije. Foot-Ball Club Barcelona postojao je od studenoga 1899. godine, kada ga je osnovao švicarski trgovac i sportski entuzijast Hans Juan Gamper. Dva današnja nogometna velikana sastala su se prvi put tog dana na travnjaku Estadio del Hipódroma u Madridu i započela tradiciju koja će s vremenom postati El Clasico, najveća utakmica klupskog nogometa na svijetu.
Tih dana španjolsko prijestolje preuzimao je mladi kralj Alfonso XIII. pa je u njegovu čast organiziran turnir Copa de la Coronacion, preteča današnjeg Copa del Rey ili Kupa kralja. Upravo je Alfonso XIII. 1913. godine omogućio Real Madridu sadašnje ime, podarivši mu kraljevo pokroviteljstvo (koje su s vremenom dobili i drugi klubovi).
Madridski klub i Barcelona susreli su se u polufinalnoj utakmici, a rezultatom 3:1 slavili su gosti. Kažu da se ne zna pouzdano tko je postigao golove, ali danas to više i nije toliko važno. Bio je to prvi od 275 El Clasica, koliko ih je dosad odigrano (242 natjecateljske i 33 prijateljske utakmice).
Madrid je punih 15 godina čekao na pobjedu protiv Barcelone. Tek u desetoj međusobnoj utakmici, polufinalnom dvoboju Cope del Rey, madridski nogometaši pobijedili su 4:1. Na prvu ligašku pobjedu Los Blancos su čekali i duže, sve do 17. veljače 1929. godine. Navijači Barcelone rado ističu da je njihov klub dominantno zakoračio u tradiciju El Clasica, ali morala su proći još desetljeća da zaživi istinsko suparništvo i da utakmica dobije današnje značenje.
Ključne točke kroz povijest El Clasica često su bile vezane uz društvenu klimu i političke okolnosti. Nakon pobjede u Španjolskom građanskom ratu 1939. godine, diktator Francisco Franco uspostavio je profašistički režim s madridsko-kastiljskim predznakom koji je suzbijao regionalne identitete poput baskijskog i katalonskog. Budući da su njihovi tradicionalni simboli poput grba i zastave postali nepoželjni još za diktature generala Miguela Primo de Rivere tijekom 20-ih godina, Katalonci su se okupili oko alternativnih izraza regionalnog ponosa – FC Barcelone – te im je posebno bilo stalo do pobjeda protiv Francova Real Madrida.
Tako je nastao i slavni Barcelonin klupski slogan "Mes que un club" (Više od kluba) koji je 1968. godine prvi izgovorio Barcelonin predsjednik Narcis de Carreras. Jedna je studija iz 2002. godine jasno ukazala na ideološke razlike između klupskih nasljeđa, jer su se Barcelonini navijači većinom izjasnili kao ljevičari i zagovornici autonomije Katalonije, dok su fanovi Real Madrida više skloni desnom centru.
Skandal na Chamartinu
Kažu da se ključni trenutak u izrastanju El Clasica u utakmicu današnjih razmjera dogodio 1943. godine. Iako je Francov režim isprva favorizirao Atlético Aviación, odnosno današnji Atlético Madrid, dolaskom Santiaga Bernabeua na mjesto klupskog predsjednika 1940. godine diktator je prigrlio Real Madrid. Spomenute je godine Barcelona u prvoj polufinalnoj utakmici La Cope del Generalísimo, današnjeg Copa del Rey, pobijedila Real 3:0 na svom terenu.
Atmosfera u uzvratu na nekadašnjem Realovu stadionu Chamartinu bila je izrazito neprijateljska prema gostima iz Katalonije koji su dočekani kamenjem s tribina. Kroničari tvrde da je prije utakmice u Barceloninu svlačionicu ušao šef nacionalne sigurnosti i rekao igračima da "pripaze što rade". Bio je to samo podsjetnik na Francove riječi upućene Barceloninim nogometašima u danima prije utakmice: "Ne zaboravite da neki među vama igraju nogomet samo zahvaljujući velikodušnosti režima koji vam je oprostio manjak patriotizma". U takvom ozračju, s jasnim aluzijama na katalonski otpor Francovim fašistima tijekom građanskog rata, Barcelona je doživjela katastrofu. Real Madrid slavio je 11:1.
Barcelonin predsjednik Enrique Pineyro Queralt smjesta je podnio ostavku, a ostale su zabilježene riječi Fernanda Argile, Barcelonina pričuvnog vratara koji je 2015. umro u 95. godini: "Pravog suparništva Real Madrida i Barcelone zapravo nije bilo. Sve do te utakmice".
Nikad zaboravljeni penal
Sljedeći skandal, barem iz Barcelonina gledišta, dogodio se u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Cope del Generalísimo, 6. lipnja 1970. u Barceloni. Real je u prvoj utakmici pobijedio 2:0, a u uzvratu na Nou Campu domaćin je poveo pogotkom Carlesa Rexacha. Tada je Manola Velazqueza malo izvan kaznenog prostora srušio Quimet Rife, a mladi sudac Emilio Guruceta (kasnije je poginuo u prometnoj nesreći), kojem je to bila prva prvoligaška sezona, odmah je pokazao na bijelu točku, iako je bio najmanje 25 metara od događaja. Barcelonin kapetan Eladio prišao je Guruceti i rekao: "Navijaš za Real, zaista nemaš srama!". Smjesta je dobio crveni karton.
Real je izjednačio iz kaznenog udarca, a ogorčene Barcelonine igrače trener Vic Buckingham jedva je spriječio da ne napuste teren. Međutim, navijače se nije moglo smiriti, pet minuta prije kraja počeli su ulaziti na teren i Guruceta je na brzinu odsvirao kraj i s pomoćnicima pobjegao u svlačionicu. Zanimljivo je da ga je sudačka organizacija kasnije kaznila sa šest utakmica zabrane suđenja (Barcelona je dobila novčanu kaznu, a Eladio je pauzirao dvije utakmice), ali ne zbog pristranog suđenja, nego zato što je izgubio kontrolu nad utakmicom.
Svinjska glava za Figa
A kako se u El Clasicu tretiraju nogometaši koji promijene dres, najbolje je osjetio slavni portugalski reprezentativac Luis Figo, dobitnik Zlatne lopte 2000. godine koji je u srpnju te godine s Nou Campa otišao na Santiago Bernabeu. Real Madrid odlučio je platiti odštetu iz njegova ugovora – tada rekordnih 62 milijuna eura. Njegov transfer označio je početak ere Galacticosa te nakane predsjednika Florentina Pereza da svake godine u Madrid dovede novog igrača svjetske klase.
Barcelonini navijači smatrali su to izdajom. Pri prvom njegovu dolasku na Nou Camp u Realovu dresu, 21. listopada 2000. godine, dočekali su Figa nemilosrdnim zvižducima i uvredama. Oko stadiona su stajali transparenti na kojima je pisalo "izdajica", "Juda", "smeće" i "plaćenik". Šokirani Figo začepio je prstima uši kad ga je 98.000 navijača Barcelone dočekalo uzvicima otvorene mržnje. Čim bi se približio lopti, s tribina su letjele naranče, banane, boce, upaljači, pa čak i mobiteli.
Iako je u Barceloni redovito izvodio kornere, Figo je u ovoj utakmici odlučio to izbjeći jer se nije želio previše približiti domaćim navijačima. Njegovo sljedeće gostovanje u Barceloni bilo je tek dvije godine kasnije, 23. studenoga 2002. i Figo je računao da su tenzije pomalo splasnule. No, nisu splasnule, nego su bile još jače. Figo je ovaj put odlučio izvoditi kornere i druge prekide.
Sredinom drugog poluvremena, krenuo je izvesti korner za Real Madrid, kad je s tribina krenula kanonada. Nema čime ga nisu gađali i onemogućavali da izvede udarac. Nije se mogao ni približiti zastavici pa je na kraju sudac Luis Medina Cantalejo morao prekinuti utakmicu na 20 minuta. Za povijest suparništva i uzavrelih strasti u El Clasicu ostala je fotografija Figa kako izvodi korner metar od svinjske glave koja je doletjela s tribina.
Mourinhov prst u oko
Za El Clasico je vezana možda i najsramotnija epizoda iz karijere Josea Mourinha. Dogodilo se to u uzvratnoj utakmici španjolskog superkupa, 17. kolovoza 2011. godine na Nou Campu, na početku druge sezone portugalskog trenera na Realovoj klupi. Barcelona je od 88. minute vodila pogotkom Lea Messija za 3:2 i imala trofej u rukama, kad je u sudačkoj nadoknadi Marcelo isključen zbog nasrtaja na Cesca Fabregasa. Rasplamsao se obračun među igračima, bilo je i udaraca, dok sudac nekako nije uspio razdvojiti sukobljene strane. Potom su crvene kartone dobili Mesut Özil i David Villa te pričuvni vratar Barcelone Jose Pinto. Nijedan od te trojice u trenutku izbijanja sukoba nije bio u igri. Ali superkup je pripao Barceloni.
Zvijezda večeri u negativnom smislu postao je Mourinho. Izlazeći s terena, hodao je uz tadašnjeg Barcelonina pomoćnog trenera Tita Vilanovu i pritom mu gurnuo prst u oko. Tito je potom odgurnuo Portugalca i incident se smirio, ali još jedna, više bizarna nego slavna epizoda, postala je dijelom povijesti El Clasica. Obojica su kažnjena, Mourinho s dvije i Vilanova s jednom utakmicom suspenzije (koja se mogla odraditi samo u superkupu), ali su obje kazne kasnije ukinute. Vilanova je sljedeće godine zamijenio Pepa Guardiolu kao glavni trener Barcelone, da bi u travnju 2014. preminuo od raka žlijezde slinovnice.