MUHAMMAD ALI ili Mike Tyson. Teško da će boksački fan odabrati nekog trećeg kad ga pitaju tko je najveći teškaš svih vremena.
Mirko Filipović nedavno je za Index složio svoju top listu najopasnijih teškaša svih vremena i na prvo mjesto postavio je Mikea Tysona.
"Zbog njegovog stila borbe, zbog nokauta, otklona koje je uveo i načina na koji ulazi u udarac, on je po mom mišljenju nedostižan. Kada bi se našli on i Ali u svojim najboljim danima, mislim da Ali ne bi imao nikakve šanse, uz dužno poštovanje tom velikom borcu, čovjeku i olimpijskom prvaku. Mislim da ne bi imao šanse ni protiv Lennoxa Lewisa, čak ni protiv Evandera Holyfielda, to je moja top lista", objasnio je Filipović.
S obzirom na to da u vrhu teške kategorije trenutačno nema boksača koji pokazuje GOAT (Greatest of All Time) potencijal, jednostavno je istaknuti dva slavna imena iz druge polovice 20. stoljeća, vjerojatno najuzbudljivijeg razdoblja u povijesti teške kategorije.
U boksu statistika ne govori mnogo
Međutim, na pitanje zašto baš Ali ili Tyson, mnogi neće pronaći jednostavno i jednoznačno obrazloženje. Zato što ga ni nema, jer se profesionalni boks umnogome razlikuje od ostalih pojedinačnih sportova.
U tenisu, skijanju, atletici, plivanju ili biciklizmu rasprave o GOAT-ovima svode se na relevantne turnirske titule, svjetske ili olimpijske naslove, osvojene utrke i rekorde. I lako je upustiti se u argumentiranu raspravu oko najboljeg tenisača u povijesti na temelju broja Grand Slam naslova ili reći da je Marcel Hirscher najveći alpski skijaš zato što je osam puta zaredom osvojio Svjetski kup. Prilično se egzaktno može odrediti GOAT ili barem suziti konkurencija na najviše tri imena.
Ni Ali ni Tyson ne mogu se pohvaliti neosporno boljim brojkama u odnosu na glavne konkurente za titulu najvećeg boksača u povijesti.
Muhammad Ali je triput osvajao svjetski teškaški naslov, ali najduže je na svjetskom tronu sjedio Vladimir Kličko, ukupno 12 godina u dva mandata.
Joe Louis bio je svjetski prvak samo četiri mjeseca kraće od Klička, ali je imao rekordnih 26 obrana. Na drugom mjestu je Larry Holmes s 19 obrana svjetske titule.
Statistika nam, dakle, ne može mnogo pomoći u izboru GOAT-a teške kategorije, odnosno kad bismo se držali golih brojki, dva uobičajena favorita uopće ne bi mogla ozbiljno konkurirati za GOAT.
No, spomenuti dvojac ipak nije bez aduta. Tyson je s 20 godina, četiri mjeseca i 22 dana postao najmlađi teškaški prvak u povijesti i zaradio rekordnih 400 milijuna dolara prije oporezivanja, dok je Ali među prvima počeo koristiti moderne marketinške alate, komunicirati s javnošću preko televizijskih kamera i prelaziti granice svoga sporta, što mu je omogućilo da u predinternetsko doba uz Pelea i Michaela Jordana postane najprepoznatljivije sportsko lice na svijetu.
I tu pomalo dolazimo do odgovora kako u jednom prilično fluidnom i kaotičnom sportu odrediti kriterije za izbor ili barem za raspravu o GOAT-u.
Boks je iznjedrio prvog sportaša milijunaša
Pritom se moramo vratiti malo u prošlost i pojasniti da je malo koji moderni sport imao tako turbulentan i neujednačen razvoj kao boks. I promjene često nisu donosile boljitak.
Podsjetimo, radi se o sportu koji je iznjedrio prvog sportaša milijunaša. U vrijeme dok je legendarni bejzbolaš Babe Ruth po sezoni zarađivao 50.000 dolara, dok su francuski mušketiri Rene Lacoste i Jean Borotra bili teniski amateri, svjetski prvak Gene Tunney je za točno pola sata boksanja protiv slavnog teškaša Jacka Dempseyja 1927. godine pred 104.000 gledatelja na chicaškom stadionu Soldiers Fieldu zaradio 990.445 dolara (u današnjem novcu oko deset milijuna dolara).
Početkom 20. stoljeća boksalo se često, ponekad i nekoliko puta mjesečno, a nije bila rijetkost odraditi kroz karijeru i po 300 mečeva i više tisuća rundi.
U Dempseyjevo vrijeme nije bilo ni bodovnih sudaca pa su odluku o pobjedniku često donosili novinari ili sama publika. Bilo je čak i mečeva kojima se izgubio trag ili se do danas ne zna tko je pobijedio. Zato se ni porazi nisu shvaćali tako ozbiljno kao danas.
Desetljećima su glavni prihod u boksu bile ulaznice pa su zbog toga i ograničenih mogućnosti putovanja samo najbolji boksači svijeta mogli očekivati mečeve izvan matičnog kontinenta. Tako se ograničavala i konkurencija.
Ni u to vrijeme, a ni danas profesionalni boks nema jedinstveni sustav natjecanja, pa čak ni sasvim standardizirana pravila i ujednačenu sudačku praksu. Tijekom 60-ih godina pojavilo se više organizacija koje su dodjeljivale svjetske naslove. U međuvremenu je njihov broj dodatno nabujao, a glad za sve manje vrijednim titulama dovela je do toga da unutar iste organizacije i iste težinske kategorije postoji nekoliko svjetskih prvaka.
Tako na web stranici Svjetske boksačke asocijacije (WBA) stoji da je Anthony Joshua superšampion, Mahmoud Charr svjetski prvak, Trevor Bryan privremeni prvak te da je zlatni prvak, što god to značilo, Robert Helenius.
Kao i u drugim sportovima, mijenjale su se metode treninga i način prehrane, drukčiji su i stilovi i taktike, ali i tjelesne proporcije samih boksača. Jack Dempsey bio je visok 185 cm i imao je 87 kg pa prema današnjim kriterijima uopće nije bio teškaš.
Kad se 30-ih godina na svjetskoj sceni pojavio Talijan Primo Carnera, smatrali su ga gorostasom (197 cm i 120 kg), ali danas su njegove mjere sasvim uobičajene za tešku kategoriju, a bivši svjetski prvak Nikolaj Valujev pomaknuo je granice (213 cm i 149 kg) tjelesnih proporcija.
Zbog svega toga postalo je nemoguće uspoređivati ne samo slavne teškaše s početka 20. stoljeća i Mikea Tysona nego i boksače koje dijele samo dva ili tri desetljeća.
Mirko Filipović je dobro argumentirao boksačkog GOAT-a
Mirko Filipović dobro je to argumentirao u nedavnom razgovoru za Index, rekavši kako svako razdoblje ima svog GOAT-a, odnosno kako istinski i povijesno neupitni GOAT zapravo ne postoji. Specifičnosti boksa, ali i drugih borilačkih sportova, tjeraju nas da pri vrednovanju najvećeg borca u povijesti u obzir uzmemo i druge, često izvansportske i neopipljive argumente, a ne samo statistiku i ono što se događalo u ringu.
Rocky Marciano jedini je od svih svjetskih prvaka u teškoj kategoriji karijeru završio neporažen (49:0), što ga svakako svrstava među desetak kandidata za GOAT-a, ali mnogi mu kao otegotnu okolnost uzimaju manjak ravnopravne konkurencije. I zaista, njegove najveće suparnike teško je usporediti s konkurencijom s kojom su se morali nositi Joe Louis, Muhammad Ali ili Mike Tyson.
S druge strane, Evander Holyfield boksao je tijekom 20 godina sa svim vodećim teškašima svoga vremena, od Georgea Foremana do Nikolaja Valujeva, te je jedini u povijesti četiri puta osvajao svjetsku titulu, ali kad se govori o GOAT-u, njegovo se ime rijetko spominje.
Čini se da je za titulu najvećeg svih vremena neophodna i izvansportska dimenzija te karakter koji šampiona za sva vremena odvaja od ostalih odličnih boksača. U tome su najdalje otišla trojica teškaških prvaka u tri različita boksačka razdoblja: Joe Louis, Muhammad Ali i Mike Tyson.
Svaki je na svoj način postao veći od svog sporta. Louis je postao prvi Afroamerikanac sa statusom nacionalne ikone, ponajprije zbog legendarne pobjede u uzvratnom meču s Maxom Schmelingom, kojeg se smatralo simbolom nacističke Njemačke.
Muhammad Ali prvi je sportsku slavu odlučio iskoristiti u političke i svjetonazorske svrhe te nove medije za stvaranje vlastite karizme. Tek njegovim usponom na tron postalo je jasno da su u boksu brzina, mobilnost i rad nogu važniji od sirove snage udarca, a njegov meč protiv Georgea Foremana u Kinshasi, čuveni Rumble in the Jungle, ostaje remek-djelo taktičke pobjede u boksu.
Tyson je najveći
Ostaje nam Mike Tyson, šampion kojeg bi i potpisnik ovog teksta, dakako posve subjektivno, izdvojio kao najboljeg teškaša svih vremena. Silina, agresija i boksačko umijeće kojima je pomeo vrlo uglednu konkurenciju krajem 80-ih godina i sa samo 178 cm visine postao najmlađi svjetski prvak u teškoj kategoriji daju nam za pravo da ga kandidiramo za GOAT-a.
Međutim, nema racionalnog objašnjenja kako je i zašto, unatoč seriji hendikepa i prepreka, postao popularniji od svojih suvremenika i suparnika koji su u ringu vjerojatno postigli više od njega, poput Holyfielda ili Lennoxa Lewisa.
Moju pokojnu baku nije zanimao sport. Zato me iznenadilo kad sam je jedne noći, uoči nekog Tysonova meča, zatekao pred televizorom. "Hoću vidjeti tko je taj mali o kojem svi pričate", objasnila je svoje motive. Takvih sportaša, šampiona koji će i ljude širom svijeta inače potpuno nezainteresirane za sport natjerati da upale televizor, pročitaju tekst ili kupe ulaznicu, od pojave modernog sporta krajem 19. stoljeća do danas bilo je manje od deset: Tyson, Ali, Pele, Maradona, Messi, Ronaldo, Jordan i možda Tiger Woods. Samo oni mogu konkurirati za titulu GOAT-a u svojim sportovima, ako takvo nešto, kako kaže Cro Cop, uopće postoji.
Zato moj popis pet najvećih boksačkih teškaša u povijesti izgleda ovako: 1. Mike Tyson, 2. Muhammad Ali, 3. Joe Louis, 4. Larry Holmes, 5. Genne Tunney.