Ilustracije: Per Dybvig
Dvadeseto poglavlje: Priznanje
DOŠLA JE VEČER. Za samo jednu noć bit će sedamnaesti svibnja, norveški Dan nezavisnosti. To je dan kad sva djeca i odrasli oblače svoje narodne nošnje i stupaju u paradama, i tako sve dok ne dobiju žuljeve, a noge im ne oteknu toliko jako da više s njih ne mogu skinuti nove cipele.
Dan kad viču „hura” sve dok im glasovi ne budu toliko promukli da više ne mogu prigovarati što su se baš toliko pretrpali hot-dogom i sladoledom zbog čega imaju osjećaj da im je u želucu bodljikava žica. Drugim riječima, bila je to večer uoči dana kojem se svi odrasli i djeca zaista i od srca raduju.
Te večeri Truls se probudio i shvatio da leži u bolničkom krevetu. Pogledao je oko sebe i vidio kako Trym leži budan u krevetu do njegova.
– Što se dogodilo? – pitao je Truls. – Zašto imaš zavoj oko glave?
– Šaht – rekao je Trym. – A i ti također imaš zavoj oko glave.
– Danas smo trebali djeci prodavati prdoprah. I zaraditi čitavo bogatstvo! – rekao je Truls. – Sutra je Dan nezavisnosti!
– I trebali smo svirati trubu – rekao je Trym nesigurno.
Upravo su se u tom trenutku otvorila vrata i ušla je medicinska sestra.
– Bok, dečki – rekla je. – Netko vas želi vidjeti.
– Tatice! – vikao je Truls na rubu suza. Osjetio je silno olakšanje.
– I, mamiceee! – zaplakao je Trym.
– Hm. Ne baš – rekla je sestra i stala u stranu.
Truls i Trym uspravili su se u svojim krevetima.
Ispred njih su stajala dvojica muškaraca koje su upoznali već prije. Nosili su policijske uniforme i svaki je imao pod rukom po jednu staklenku. Koje su dečki također već prije vidjeli.
– Dobra večer, momci – rekao je Gospodin Morž.
– Vjerujem da su vaše ozljede glave prolazne i lako izlječive. – I – nastavio je Gospodin Uvijeni Brk – da ćete moći odmah priznati kako ste baš vi provalili u podrum Doktora Proktora. I ukrali staklenke.
– Nisam ja – ispalio je Truls.
– Niti ja – cvilio je Trym.
– Pratili smo dojavu i našli smo ih u vašoj garaži – rekao je Gospodin Uvijeni Brk.
– I također smo našli dva para cipela na čijim su đonovima bili komadići stakla. Točno onakvog stakla kakvo je razbijeno na podrumskom oknu. Gotovi ste.
– Ali, ako sada priznate, možda možemo izbjeći da vas transferiramo u Tamnicu mrtvih.
– Ja sam – ispalio je odmah Truls.
– Ne, bio sam to ja – zacvilio je Trym.
– I tata – rekao je Truls.
– Da, to je bio tata – rekao je Trym. – On… on… prevario nas je!!!
– Bili smo nasamareni – frknuo je Truls.
– Tako smo lako upali u zamku – zajecao je Trym. – Jadni mi!
– Hmmm – rekao je Gospodin Morž. – Znači, gospodin Trane. Kao što smo mislili. Moramo izdati nalog.
– Da – složio se Gospodin Uvijeni Brk. – I to brzo. Ni on ni onaj njegov odurni Hummer nisu bili kod kuće kad smo provjeravali.
Gospodin Morž izvadio je svoj mobitel i nazvao policijsku postaju.
– Izdajte nalog svim patrolnim automobilima da zaustave svaki crni Hummer koji vide. Tražimo čovjeka pod imenom gospodin Trane. On je jako opasan. Ponavljam: jako opasan.
I tako je počela najveća automobilska potjera u povijesti Osla. Nećemo sad ići u detalje, ali više
od stotinu policijskih automobila lovilo je crni Hummer gospodina Tranea po ulicama grada, ispuštajući pritom više ugljičnog dioksida negoli dvije lokomotive. Svaki put kad je policija blokirala ulicu i mislila da su ga uhvatili, gospodin Trane je Hummeru dodao još više gasa, razbio barikadu pa projurio dalje pored policijskih automobila, policijskih konja i policajaca u središtu Osla.
Potjera je trajala i kad je izašlo sunce i konačno stigao Dan nezavisnosti.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.