Ilustracije: Per Dybvig
Petnaesto poglavlje: Tamnica mrtvih
TE JE NOĆI nekakav zvuk probudio Mrvu. Odgurnuo se i oslonio na laktove. U mraku je mogao čuti Doktora Proktora kako hrče s drugog kreveta. Ali, Mrva je znao kako to što je čuo nije bilo hrkanje. Na trenutak, pomislio je kako je moguće da mu tako glasno krulji u želucu i crijevima; nije jeo ništa osim onih sićušnih ribljih okruglica. Ali, nije se puno bavio tom mišlju.
Imao je nekakav neobičan osjećaj da Doktor Proktor i on nisu više sami u ćeliji… Buljio je u tamu. I sve što je vidio bila je tama. Ali u jednoj jedinoj zraci svjetla koja je ulazila kroz ključanicu odjednom je nešto vidio. Bljesak bijelih i prilično oštrih zuba. I onda je sve to opet nestalo.
– Hej! Ti tamo! – povikao je Mrva pa zbacio svoju vunenu dekicu, skočio s kreveta pa potrčao prema vratima gdje je pritisnuo prekidač za svjetlo.
Hrkanje Doktora Proktora prestalo je i kad se Mrva okrenuo, vidio je kako profesor stoji na svom
krevetu, samo u gaćama i potkošulji, bijelima kao što je bijelo bilo i njegovo lice. Prstom je pokazivao prema životinji koja je sada bila vidljiva.
– To je… To je… To je… – mucao je profesor.
– Vidim što je – rekao je Mrva.
– Ja-ja-ja se ja-ja-ja-ko bojim tih-tih-tih… – pokušavao je prenijeti svoju misao Proktor.
– Te životinje tamo? – pitao je Mrva.
Profesor je samo kimnuo i cijelim se svojim drhtavim tijelom stisnuo uza zid. – Pogledaj samo zu-zu-zube te zvijeri.
– Zvijeri? – pitao je Mrva pa čučnuo ispred životinje. – Ovo je Rattus norvegicus, profesore. Prijateljski, mali Rattus norvegicuskoji se smije. Naravno, u napomenama u Životinjama za koje biste voljeli da ne postoje W. M. Poschija navodi se kako oni spadaju u tu skupinu samo zato što šire crnu smrt i neke druge bezopasne bolesti.
Štakor je namignuo Mrvi svojim smeđim štakorskim očima.
– Ne mogu si pomoći – rekao je Doktor Proktor. – Od štakora se tre-tre-tresem. Otkuda je došao? Kako je ušao ovamo?
– Dobro pitanje – rekao je Mrva, češkajući se po glavi i gledajući oko sebe. – Recite, profesore,
mislite li ono što i ja mislim?
Doktor Proktor je buljio u Mrvu. – Mi-mi-mislim da mi-mi-mislim.
– I? Onda? Što to mi mislimo?
– Mi mislimo – rekao je profesor potpuno zaboravljajući na strah, skočivši na pod i oblačeći svoj profesorski kaput – da, ako je negdje moguće ući, onda je moguće iz tog mjesta i izaći.
– Upravo tako – rekao je Mrva, pružajući prst kojega je mali štakor ponjušio iz znatiželje.
– Predlažem stoga da obratimo zato posebnu pozornost na našeg malog prijatelja štakora kada
bude krenuo kući.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.