1. It's The Nenad Korkut show
Noćobdije, ljudi mučeni nesanicom, istinski zaljubljenici u film i luđaci, svi su oni progurali kroz bujicu nebuloza dežurnih komentatora čija funkcija iz godine u godinu postaje sve veća misterija jer otkad su pametne glave zaključile da nije poželjno doslovno i nespretno prevoditi pošalice voditelja, postalo je jasno da oni koji su spremni bludjeti do 6 ujutro nemaju posebno strpljenje za viceve iz druge ruke. Doznali smo da je Charlize Theron osobni favorit modnog znalca i zašto je "toksido" (riječima Nenada Korkuta koji je zaključio da je izraz "smoking" so last year) Samuela L. Jacksona razlog zbog kojeg mu se treba diviti. No, najzanimljivije je to da je upravo Nenad Korkut bio iznenađujuće dobar u svojoj ulozi jer dok su filmski znalci Boško Picula i Petar Krelja prtljali po trivijalnostima, modni je kritičar udarao po onome što najbolje zna, a vrlo je često o filmovima pričao daleko suvislije od svojih kolega koji bi trebali biti potkovaniji. Od Petra Krelje očekivali smo relevantnije komentare od pukog isticanja očitog. Ipak, praksa šutnje za vrijeme govora i dalje je na snazi i na tome im treba zahvaliti.
2. Oscar za najbolju ulogu ide…
Ono na što smo navikli i vremenom zavoljeli svakako je praćenje lica gubitnika. Prvotno iznenađenje, nevjerica, izgubljeno šaranje pogledom po dvorani, spoznaja da se njihovo šokirano lice nalazi na velikom ekranu i glumatanje kako im je drago zbog pobjednika. Sve se to odvija u djeliću sekunde i zaista zaslužuje naše divljenje. Valjalo bi uvesti poseban Oscar za najbolje odglumljenu sreću gubitnika jer ponekad je riječ o daleko boljoj izvedbi od one koju su pokazali u filmu za koji su nominirani. No, u moru lažne sreće, ovogodišnju nagradu svakako osvaja James Cameron i to za izvedbu sreće zbog pobjede bivše supruge Kathryn Bigelow. Iskreno, ovo je uz specijalne efekte i jedina nagrada koju je Cameronov film zaslužio.
3. Recite "ne" poplavi emocija
Govore zahvale trebalo bi dodatno skratiti jer ne smije se više ponoviti patetični "Jamie Foxx trenutak", za koji su se ove godine pobrinuli Mo'nique i Geoffrey Fletcher (čiji je Oscar jedna od najvećih ovogodišnjih nepravdi). Isto tako, ako ste nagrađeni za kratki film ili kratki dokumentarni film, valja se potruditi da govor ne traje ko recesija. To se prvenstveno odnosi na ekipu filma "Music by Prudence" koji su u 45 sekundi pokušali uklopiti opširnu zahvalu, poruku, pouku i kratki recital.
4. Ženska dominacija ili "uđite u šator i pogledajte prvu redateljicu s Oscarom"
Ove godine velik se naglasak stavio na činjenicu da je riječ o prvoj ženi koja je osvojila zlatnog kastrata za režiju, ali to je na neki način odvlačenje pažnje od onoga što je uistinu bitno. Bigelow je svog Oscara zaslužila zato jer ima odličan film i to se ne bi trebalo pretvarati u najobičniju cirkusku atrakciju. Film Jamesa Camerona u onim je, za Akademiju bitnim karakteristikama inferioran u odnosu na "Hurt Locker" i jedini razlog zbog kojeg je završio među nominiranima jest ogroman kino uspjeh koji se nije mogao osporiti pa je to završilo bezumnim trpanjem u kategoriju najboljeg filma. Ovo nije bila borba "Davida protiv Golijata" već "filma protiv cirkuske atrakcije". Akademiji možemo zamjerati predvidljivost i sklonost politički korektnim potezima koji često uzimaju prednost ispred kvalitete (afro-amerikanci, homoseksualci i žene), ali u ovom se slučaju radi o opravdanom potezu.
5. Avatar nije izgubio
Govoriti o "Avataru" kao gubitniku bilo bi pogrešno na toliko različitih razina jer kada u džepu imate milijardu koja se samo gomila, još jedan komad zlata na polici iznad kamina i ne izgleda tako posebno. Da, Cameronov uradak možda i jest film koji je podbacio na ovogodišnjoj dodjeli, ali poraz je lakše podnijeti kada se nakon ceremonije vratite u trezor Baje Patka. Ono što je još važnije, nadajmo se da će nakon Oscara priča o ovom filmu izgubiti zamah jer odrasli koji se maskiraju u Na'vije, uče njihov jezik i neprestano govore o filmu kao da je riječ o umjetničkom djelu većem od filma, pomalo su izmakli kontroli. "Avatar" je uspješan, gledan, omiljen i revolucionaran film (na polju specijalnih efekata), ali i dalje samo blockbuster.
I na kraju, ono o čemu valja razmisliti. Za sto godina nitko neće pričati o "Hurt Lockeru". Ameri vole filmove "veće od života", a svijet ih u tome podupire jer američka filmska industrija i filmovi poput Cameronove bajke o Štrumpfovima na životu održavaju i naša kina.
> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje