RAJČICU danas poznajemo kao uobičajeno povrće i dio gotovo svake kuhinje. Stavljamo je u sendviče, na pizzu, u umake, juhu, salatu... Teško je zamisliti i kulinarstvo bez nje. No u početku - ljudi su je se bojali. Kad je u Europu stigla iz Amerike, smatrala se otrovnom biljkom. I to ne bez razloga.
>> Kremasta juha od rajčice s krutonima
Rajčica potječe iz Južne Amerike, gdje su je još prije više tisuća godina uzgajali narodi poput Asteka i Inka. U Europu je stigla u 16. stoljeću, nakon što su je donijeli španjolski osvajači. No umjesto da postane hit - završila je kao ukrasna biljka u vrtovima aristokracije.
Rajčica pripada porodici pomoćnica (Solanaceae), istoj kao i velebilje, belladonna i bunika - poznate po svojim toksičnim svojstvima. Plod rajčice izgledao je egzotično, ali i sumnjivo - crvena boja i sjajna koža nisu ulijevali povjerenje.
Osim toga, dogodilo se još nešto: kiselina iz rajčice reagirala bi s tanjurima i priborom od olova, koji su tada bili uobičajeni kod bogatijih slojeva. Ljudi bi nakon konzumacije doista imali simptome trovanja – ali nisu znali da je krivac zapravo olovo, a ne rajčica. Tako je ova sad već kultna namirnica stekla reputaciju otrova.
Proći će još nekoliko stoljeća prije nego što rajčica osvoji kuhinje Europe. Prve su je počele koristiti talijanske kuharice, i to ne elita, već obični ljudi. Već u 18. stoljeću pojavljuju se prvi recepti s umakom od rajčice. Na jugu Italije postaje svakodnevna, a kasnije i neizostavna - osobito uz tjesteninu.
U 19. stoljeću, s dolaskom industrijske prerade hrane, rajčica se počinje konzervirati - i tu kreće njezin nezaustavljiv uspon. Pojavljuju se konzervirani pelati, pasirane rajčice, kečap, a potom i globalna popularnost zahvaljujući talijanskim emigrantima koji su je ponijeli sa sobom - u Ameriku, Australiju i dalje.
Danas je rajčica među najkonzumiranijim voćem na svijetu (da, tehnički je voće), jedna od najvažnijih poljoprivrednih kultura, te ključni sastojak u tisućama recepata, od pizze i umaka do sokova i gazpacha.