MNOGE životne vještine učimo promatrajući roditelje - kako upravljati novcem, postavljati granice, prepoznati kada je vrijeme za promjenu ili odustajanje. Iako većina roditelja želi svojoj djeci prenijeti prave vrijednosti, ponekad ipak pogriješe. To ne znači da ne vole svoju djecu, već da ne postoji savršen priručnik za roditeljstvo. Mnoge lekcije dolaze kroz pokušaje i pogreške, piše YourTango.

Neke osobe koje u odrasloj dobi imaju poteškoće u odnosima, često su odrastale u obiteljima gdje su bile prisutne upravo ovakve greške. Prepoznavanje tih obrazaca ne služi okrivljavanju roditelja, već razumijevanju kako bismo ih mogli prekinuti i pomoći sebi u izgradnji samopouzdanja.

1. Rješavanje problema umjesto djece

Roditelji koji prečesto uskaču kako bi riješili svaki dječji problem - svađu s prijateljem, zadatak u školi - zapravo uskraćuju djeci priliku da nauče rješavati izazove samostalno. Iako je prirodno željeti pomoći, dugoročno im to šteti. Djeca tako ne razvijaju vještine snalaženja u stvarnom životu.

Naravno, u ozbiljnim situacijama, poput zlostavljanja, roditeljska intervencija je nužna. No kod manjih svakodnevnih problema, djeca trebaju priliku da pogriješe, nauče i ojačaju.

2. Ismijavanje osjećaja

Kada roditelji ismijavaju ili odbacuju dječje emocije - zadirkivanjem, sarkazmom ili ignoriranjem - djeca počinju misliti da su njihovi osjećaji nevažni ili sramotni. Umjesto da nauče razumjeti i izraziti emocije, potiskuju ih, što kasnije može uzrokovati teškoće u odnosima s drugima.

3. Zanemarivanje osobnog prostora

Djeca trebaju naučiti što su granice. Ako ih nitko ne pouči o osobnom prostoru, možda neće znati kako se ponašati u blizini drugih - primjerice, stajati preblizu, dodirivati bez dopuštenja ili prekidati razgovore. Ta nesvjesnost može stvoriti nelagodu kod drugih i otežati socijalne kontakte.

4. Kritiziranje sramežljivosti

Pitanja poput "Zašto si tako tih?" mogu kod djece stvoriti osjećaj da s njima nešto nije u redu. Sramežljivost nije mana, već prirodna crta ličnosti. Psiholog Kyle Pruett naglašava da je trećina djece sramežljiva, i to je sasvim normalno. Umjesto da ih kritiziraju, roditelji bi trebali poticati njihovo samopouzdanje, korak po korak.

5. Nedostatak ispravnih isprika

Djeca uče promatrajući roditelje. Ako odrasli ne priznaju pogreške ili se ispričavaju bez iskrenosti, djeca će usvojiti isti obrazac. Isprika nije samo riječ, već i preuzimanje odgovornosti. Psihologinja Janet Sasson Edgette savjetuje da roditelji razgovaraju o pogreškama, isprikama i nauče djecu kako to izgleda u praksi.

6. Inzistiranje na savršenstvu

Ako se djecu hvali samo za savršen rezultat, a kritizira za najmanje greške, mogu razviti strah od neuspjeha. Umjesto da se usude pokušati, radije odustaju kako ne bi pogriješili. Važno je da roditelji cijene trud, a ne samo rezultat.

7. Suzbijanje neovisnosti

Djeca koja ne donose vlastite odluke teško se snalaze u odraslom životu. Kada roditelji upravljaju svakim aspektom njihova dana, djeca ne razvijaju odgovornost ni samostalnost. Psiholog Ronald Stolberg naglašava koliko je važno da djeca imaju prilike vježbati donošenje odluka i samostalno rješavati zadatke.

8. Nedostatak aktivnog slušanja

Kada roditelji ne slušaju djecu ili im ne daju priliku da izraze mišljenje, djeca mogu početi vjerovati da njihov glas nije važan. Posljedica toga je slabije samopouzdanje i teškoće u komunikaciji. Važno je slušati djecu s punom pažnjom.

9. Izbjegavanje teških tema

Ako roditelji izbjegavaju razgovore o emocijama, pogreškama ili sukobima, djeca ne uče kako se nositi s takvim situacijama. Psihoterapeutkinja Katie Hurley kaže da je dom mjesto gdje se uče osnovne socijalne vještine, uključujući rješavanje sukoba i razvijanje empatije.

10. Kažnjavanje znatiželje

Roditelji koji sputavaju dječju znatiželju šalju poruku da je postavljanje pitanja nešto loše. No znatiželja je važna za učenje, komunikaciju i razvoj. Stručnjakinja Meri Wallace ističe da je zadatak roditelja podržavati dječji interes za svijet - i pritom ih sigurno voditi.

11. Omalovažavanje prijateljstava

Ako roditelji ne potiču druženje, djeca propuštaju ključne prilike za razvijanje socijalnih vještina. Prijateljstva u djetinjstvu važna su za kasniji život - ona uče djecu kako stvarati odnose, komunicirati i surađivati.