HO ŠI MIN rođen je 19. svibnja 1890. u selu Kim Liên u provinciji Nghệ An, tada dijelu Francuske Indokine. Njegov otac, Nguyễn Sinh Sắc, bio je konfucijanski učenjak i carski činovnik, što je snažno oblikovalo Hoovo rano obrazovanje. Kao mladić pohađao je prestižnu francusku školu Collège Quốc học u Huếu, gdje je stekao znanje francuskog jezika, klasičnog kineskog pisma (chữ Hán) i narodnog vijetnamskog pisma.

Iako se službeno smatra da je rođen 1890., tijekom života ponekad je navodio i druge godine (1891.–1895.), što je pridonijelo svojevrsnoj mistici oko njegova identiteta.

Političko buđenje u inozemstvu

Godine 1911. Ho Ši Min napustio je Vijetnam i zaposlio se kao pomoćnik u kuhinji na francuskom parobrodu. Putovanja su ga odvela u Marseille, a zatim u Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju, gdje je radio fizičke poslove – uglavnom kao kuhar i perač posuđa.

Od 1919. boravio je u Francuskoj, gdje se priključio Grupi anamitskih patriota i pod pseudonimom Nguyễn Ái Quốc (Nguyen Domovina) zastupao neovisnost Vijetnama na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Njihove su peticije tada bile ignorirane, no upravo u Parizu Ho se sve snažnije povezivao s antikolonijalnim i socijalističkim idejama. Godine 1920. postao je jedan od osnivača Francuske komunističke partije, prihvativši lenjinistički koncept borbe protiv kolonijalizma.

Put prema revolucionarnom vođi

U Moskvi 1923. usavršavao je svoje političko obrazovanje, a dvije godine kasnije utemeljio je Vijetnamsku revolucionarnu ligu mladih. Godine 1930. u Hong Kongu je ujedinio različite komunističke skupine u Indokinesku komunističku partiju (ICP). Uhićen je 1931., no izbjegao je izručenje u Indokinu.

Povratak u Vijetnam uslijedio je 1941., kada je osnovao Việt Minh, široki front za otpor japanskoj okupaciji tijekom Drugog svjetskog rata. U to vrijeme ostvario je i suradnju s američkim Uredom za strateške usluge (OSS).

Dana 2. rujna 1945., nakon Kolovoške revolucije i kapitulacije Japana, Ho Ši Min je u Hanoju proglasio Demokratsku Republiku Vijetnam i pročitao Deklaraciju o neovisnosti. Međutim, nova država nije bila međunarodno priznata, a uskoro je izbio sukob s francuskim kolonijalnim snagama.

Vodstvo u Vijetnamu

Ho Ši Min bio je premijer DRV-a od 1945. do 1955., a predsjednik sve do smrti 1969. godine. Nakon Ženevske konferencije 1954. godine, Vijetnam je podijeljen na komunistički Sjeverni Vijetnam i prozapadni Južni Vijetnam.

U prvoj polovici 1950-ih njegova je vlada provela zemljišne reforme koje su dovele do represije i masovnih pogubljenja, s procjenama između 50.000 i 100.000 žrtava. Godine 1956. vlasti su se javno ispričale, oslobodile dio političkih zatvorenika i djelomično ispravile posljedice.

Unatoč odstupanju s nekih stranačkih funkcija, Ho je do kraja života ostao ključna figura u Radničkoj partiji Vijetnama i simbol borbe za ujedinjenje zemlje.

Uloga u Vijetnamskom ratu

Između 1955. i 1975. Sjeverni Vijetnam je, pod njegovim vodstvom i nakon smrti, vodio rat protiv Južnog Vijetnama i Sjedinjenih Država. Ho Ši Min 1959. odobrava početak tzv. "narodnog rata" i uspostavu Staze Ho Ši Mina, mreže opskrbnih ruta kroz Laos i Kambodžu.

Najpoznatija ofenziva pod njegovim vodstvom bila je Tet ofenziva 1968. godine. Iako su komunističke snage pretrpjele goleme gubitke, ofenziva je ozbiljno poljuljala američko povjerenje u pobjedu i označila prekretnicu u ratu.

Ho Ši Min je inzistirao na nastavku borbe sve do potpunog ujedinjenja, odbijajući mirovne pregovore dok ne prestane američko bombardiranje.

Smrt i nasljeđe

Ho Ši Min preminuo je u Hanoju 3. rujna 1969. godine, neposredno prije konačne pobjede komunističkih snaga. Šest godina kasnije, 1975., Sjeverni Vijetnam porazio je Južni Vijetnam, a zemlja je 1976. ujedinjena kao Socijalistička Republika Vijetnam, s glavnim gradom Hanojem i preimenovanjem Sajgona u Ho Ši Minov grad.

U Vijetnamu je ostao nacionalni heroj i simbol neovisnosti. Njegov mauzolej u Hanoju jedno je od najposjećenijih mjesta u zemlji. Njegovi politički spisi i poezija (posebno Zatvorski dnevnik nastao u kineskom zatvoru 1940-ih) i danas se proučavaju. Godine 1987. UNESCO je priznao njegov doprinos borbi za slobodu i ljudska prava.