DANA 8. srpnja 2011. godine svemirski shuttle Atlantis poletio je s lansirne baze Kennedy Space Centra na Floridi u sklopu misije STS-135, označivši posljednje lansiranje u tridesetogodišnjem programu Space Shuttlea. Ova misija, koja je završila 21. srpnja 2011. slijetanjem u Kennedy Space Centar, bila je 33. misija Atlantisa i 135. ukupna misija programa.

Atlantis je prevezao posadu od četiri astronauta – zapovjednika Chrisa Fergusona, pilota Douga Hurleyja te specijalista misije Sandy Magnus i Rexa Walheima – i dostavio 5.260 kilograma zaliha i opreme na Međunarodnu svemirsku postaju (ISS). Misija je trajala 12 dana, tijekom kojih je Atlantis obavio ključne zadatke, uključujući isporuku modula Raffaello s namirnicama i rezervnim dijelovima za ISS.

Ovaj let simbolizirao je kraj jedne ere u američkom svemirskom programu. Atlantis, koji je bio u uporabi od 1985. godine, bio je jedan od pet operativnih orbitera (uz Discovery, Endeavour, Columbiju i Challenger), a misija STS-135 označila je njegovo "mirovanje" i kraj programa. Nakon slijetanja Atlantis je izložen u Kennedy Space Centru, dok su ostali orbiteri – Discovery, Endeavour i Enterprise (koji nikada nije letio u svemir) – poslani u muzeje diljem Sjedinjenih Američkih Država.

Razlozi zaustavljanja programa Space Shuttle

Program Space Shuttle, započet 1981. godine, bio je revolucionaran zbog svoje djelomično višekratne letjelice koja je omogućavala prijevoz astronauta i tereta u nisku Zemljinu orbitu, popravke satelita te izgradnju i opskrbu ISS-a. Međutim, program je zaustavljen 2011. iz nekoliko ključnih razloga, koji su kombinacija sigurnosnih, financijskih i strateških čimbenika.

1. Sigurnosni rizici i katastrofe

Program Space Shuttle suočio se s dvije velike katastrofe koje su naglasile inherentne rizike svemirskih letova s ljudskom posadom:

Challenger (1986.): Dana 28. siječnja 1986. shuttle Challenger eksplodirao je 73 sekunde nakon lansiranja zbog kvara na O-prstenu desnog bočnog raketnog pojačivača, što je uzrokovalo gubitak svih sedam članova posade, uključujući učiteljicu Christu McAuliffe. Istraga je pokazala da su niske temperature dovele do kvara prstena, a NASA je bila kritizirana zbog ignoriranja upozorenja inženjera.

Columbia (2003.): Dana 1. veljače 2003. shuttle Columbia raspao se tijekom povratka u atmosferu zbog oštećenja toplinskog štita na lijevom krilu, uzrokovanog udarom pjenaste izolacije tijekom lansiranja. Svih sedam astronauta poginulo je, a istraga je otkrila da su NASA-ini menadžeri odbili zahtjeve za dodatne provjere oštećenja, unatoč upozorenjima inženjera.

Ove tragedije, u kojima je ukupno poginulo 14 astronauta, dovele su do dvoipolgodišnje suspenzije programa nakon Columbije i pojačale zabrinutost za sigurnost. Problemi s pjenastom izolacijom i toplinskim štitom pokazali su se teško rješivima, a svaka misija nosila je značajan rizik.

2. Visoki troškovi

Program Space Shuttle bio je iznimno skup. Prosječni trošak jednog lansiranja iznosio je oko 450 milijuna dolara, a ukupni troškovi programa tijekom 30 godina procijenjeni su na oko 196 milijardi dolara (preračunato u dolare iz 2011.). Osim toga, dodatni troškovi nastajali su prilikom slijetanja na alternativne lokacije, poput zračne baze Edwards, gdje je transport orbitera natrag na Floridu koštao 1,7 milijuna dolara po letu. Visoki troškovi održavanja, popravaka i pripreme za svaku misiju činili su program financijski neodrživim u usporedbi s novim, potencijalno jeftinijim alternativama.

3. Tehnološka zastarjelost

Space Shuttleovi dizajnirani su 1970-ih s očekivanim radnim vijekom od 100 letova ili 10 godina po orbiteru. Do 2011. Atlantis, Discovery i Endeavour bili su stari više od 25 godina, što je povećavalo troškove održavanja i rizike povezane sa zastarjelom tehnologijom. Na primjer, letni softver iz 1970-ih imao je ograničenja, poput problema s prelaskom godina (YERO), koji su riješeni tek 2007. Osim toga, shuttleovi nisu bili u potpunosti višekratno upotrebljivi jer je vanjski spremnik goriva bio jednokratan, a bočni raketni pojačivači zahtijevali su opsežne popravke nakon svakog leta.

4. Strateška promjena prioriteta

NASA je pod administracijom Georgea W. Busha 2004. najavila plan za povlačenje Space Shuttlea do 2010. kako bi se usmjerila na nove programe, poput projekta Constellation (kasnije otkazan) i razvoja kapsule Orion za misije na Mjesec i Mars. Administracija Baracka Obame 2010. potvrdila je kraj programa, produživši rok do 2011. kako bi se završila izgradnja ISS-a. Fokus se preusmjerio na privatne svemirske kompanije poput SpaceX-a, koje su razvijale jeftinije i modernije letjelice, poput kapsule Crew Dragon, za prijevoz astronauta na ISS. Ova tranzicija omogućila je NASA-i da se usredotoči na duboki svemir, dok su komercijalne tvrtke preuzele odgovornost za nisku Zemljinu orbitu.

5. Ovisnost o ruskim letjelicama

Nakon povlačenja Space Shuttlea, Sjedinjene Države nisu imale vlastiti sustav za prijevoz astronauta na ISS do 2020., kada je SpaceX-ov Crew Dragon započeo operativne misije. U međuvremenu NASA se oslanjala na ruske letjelice Sojuz, što je izazvalo političke i logističke izazove, posebice tijekom napetosti između SAD-a i Rusije. Ova ovisnost dodatno je naglasila potrebu za razvojem novih američkih svemirskih letjelica.

Nasljeđe programa

Tijekom 30 godina pet Space Shuttleova – Enterprise (testni orbiter), Columbia, Challenger, Discovery, Atlantis i Endeavour – izvršilo je 135 misija, preletjelo 872,7 milijuna kilometara i podiglo 1,6 tisuća tona tereta u orbitu. Program je omogućio ključne uspjehe, poput lansiranja svemirskog teleskopa Hubble, izgradnje ISS-a i brojnih znanstvenih eksperimenata u mikrogravitaciji. Međutim, njegova zaostavština uključuje i lekcije o sigurnosti, upravljanju rizicima i potrebi za stalnim tehnološkim inovacijama.

Nakon 2011. NASA se usmjerila na program Artemis, koji koristi raketu Space Launch System i kapsulu Orion za povratak na Mjesec, dok privatne tvrtke poput SpaceX-a i Boeinga razvijaju letjelice za ISS i komercijalne svemirske letove. Povlačenje Space Shuttlea označilo je kraj jednog poglavlja, ali i početak nove ere u istraživanju svemira, s naglaskom na suradnju s privatnim sektorom i ambicioznije misije u duboki svemir.