DANA 22. listopada 1964. Nobelov institut objavio je da je Jean-Paul Sartre dobitnik Nobelove nagrade za književnost, uz obrazloženje da je njegovo djelo "bogato idejama i prožeto duhom slobode". Samo nekoliko sati kasnije, Sartre je odbio nagradu - postavši prvi laureat koji ju je odbio iz osobnih uvjerenja, a ne zbog političkog pritiska.

Jean-Paul Sartre nije dobio Nobelova nagrada za književnost 1964. za jedno konkretno djelo, nego,  kako je navedeno u službenom obrazloženju, "za njegovo djelo, bogato idejama i prožeto duhom slobode, koje je izvršilo dalekosežan utjecaj na naše doba."

Zašto je rekao "ne"

Sartre je bio vodeća figura egzistencijalizma, autor djela Mučnina (1938.) i Biti i ništavilo (1943.), te politički aktivist protiv kolonijalizma i kapitalizma. Odbijanje nagrade bilo je u skladu s njegovim dugogodišnjim stavom da pisac ne smije postati institucija.

U pismu Švedskoj akademiji objasnio je odluku: "Pisac mora odbiti da se pretvori u instituciju, čak i pod najčasnijim okolnostima."

Sartre je istaknuo i političku pristranost Nobelove nagrade, napominjući da autori iz Istočnog bloka i Trećeg svijeta često ostaju zanemareni. Kao primjer naveo je Louisa Aragona i Pabla Nerudu.

Reakcije i odjek

Njegova odluka izazvala je senzaciju: ljevica ju je slavila kao čin dosljednosti, konzervativci su ga nazivali arogantnim, a svjetski mediji prenosili svaku riječ. The New York Times opisao je potez kao "gestu koja odražava filozofiju egzistencijalizma". Nobelov odbor bio je iznenađen, ali odluku je poštovao.

Sartre je tako stao uz bok rijetkim odbijačima Nobelove nagrade - kasnije će to učiniti samo Lê Đức Thọ 1973. (Nobel za mir). Ironično, upravo je ovaj čin dodatno učvrstio njegov status globalnog intelektualca.

Sartreovo odbijanje Nobelove nagrade ostalo je povijesni presedan i povod za rasprave o odnosu umjetnosti i moći. Njegov čin nije bio odbacivanje književnosti, već odbijanje da njegovo ime bude dio institucionalnog poretka koji je kritizirao cijelog života.

Sartre je umro 1980.