Zašto bi porezni obveznici plaćali novi Dinamov stadion?

NAPOKON stiže novi Dinamov stadion! Trebalo bi ga izgraditi najranije 2029., dakako uz tisuće dokumenata, prostorno-planskih akrobacija, natječaja te svečanog rezanja crveno-bijelo-plave vrpce koje će objediniti ljute političke suparnike.
Imamo simpatičan politički fenomen - nova nesaglediva politička ljubav koja se rađa kada je u pitanju trošenje javnog novca. I to velika ljubav HDZ-a i Možemo. Plenković i Tomašević, ljudi koji se - barem javno - ideološki mrze kao pas i mačka, sada iznenada nalaze zajednički jezik.
Netko bi naivan mogao pomisliti da se ovdje radi o "općem dobru", o "navijačkoj strasti" ili "ljubavi prema sportu", ali nemojmo se zavaravati: ovdje je riječ o još jednoj podjeli plijena među političkom i građevinskom elitom, o još jednom velikom poslu pod maskom javnog interesa.
"Privatna investicija ne bi bila u interesu grada"
Kaže gradonačelnik Tomašević: "Ovaj projekt mi je jako bitan kao navijaču, građaninu i gradonačelniku. (…) Stadion će imati kapacitet za 35 tisuća gledatelja i taj će stadion imati sve UEFA-ine dozvole da bi mogao ugostiti najveće utakmice. Naša zajednička procjena je da će trošak biti 5000 eura po stolici, sve bi, dakle, koštalo 175 milijuna eura (bez PDV-a)."
Onda nastavlja s najvažnijim: "Vlada i Grad su se dogovorili da financiraju javnim novcem i 50-50 kao partneri, razmatrali smo razne opcije. Grad je naručio studiju koja je pokazala da privatna komercijalna investicija ne bi bila u interesu grada. Kad bismo stavili 40 tisuća komercijalnih kvadrata, vidjeli smo da bi povrat investicije bio tek nakon 40, 50 godina... Kad smo gledali opcije javno-privatnog partnerstva, vlada i mi vidjeli smo da ni to nije najbolje rješenje".
>> VIDEO Novi Maksimir imat će 35 tisuća mjesta, bit će gotov do 2029.
Savršeno! Veliki politički protivnici, veliki suparnici, HDZ i Možemo, Plenković i Tomašević su se savršeno razumjeli i sporazumjeli kada je u pitanju trošenje tuđeg novca, dakle trošenje novca hrvatskih građana prikupljenog porezom.
Nećemo nikakve privatnike (fuj, kapitalizam!), nećemo javno-privatno partnerstvo (tu je tek fuj, fuj, fuj!). Nego uzmi iz proračuna, što gradskog, što državnog. Pravi socijalizam! Rekao bi narodni pjesnik: "Pola pije, pola Šarcu daje, pola Grad, a pola Država daje!"
Zašto bi porezni obveznici financirali igranje za novac?
GNK Dinamo ima novca - najbogatiji je to hrvatski nogometni klub. Dodatno, u Dinamu igraju profesionalni igrači, igraju za novac i to dobar novac. Zašto bi onda grad ili država gradila stadione? Ne govorimo ovdje samo o Dinamu - čekaju i Split teški milijuni ulaganja jer "Poljudska ljepotica", kako su je nekada zvali, davno više nije ljepotica, ostario je taj stadion od davne 1979. godine kada je otvoren za Mediteranske igre.
Pitanje je načelno - zašto bi građani porezom plaćali stadione na kojima igraju profesionalci? Svejedno u Zagrebu, Splitu ili drugdje. Zašto bi se ljudima koji žive od 500 eura mirovine ili 1200 eura plaće uzimalo kako bi se političari (koji su se za ovu priliku lijepo dogovorili!) hvalili novim stadionom gdje se igra za novac?
Porezni novac treba ulagati u amaterski i rekreativni sport
Sport i aktivnosti su bitne - Hrvati se premalo bave rekreacijom, Hrvati se premalo bave sportom, da budemo krajnje izravni, kao nacija smo u prosjeku debeli i živimo nezdravo. Neka se grade školsko-športske dvorane. Neka se grade šetnice. Neka se grade planinarske staze. Neka se grade i sponzoriraju gradski bazeni. Ne bi bilo čak ni suvišno smanjiti porez teretanama i sličnim objektima… Neka se javni novac uloži u to da ova nacija bude zdravija, s obzirom na to na što sve trošimo, bit će to dobro ulaganje.
Ali ako netko igra za novac, i to dobar novac, ako govorimo o klubovima koji su profesionalni i gdje se vrte za hrvatske prilike jako veliki novci - zašto bi onda grad ii država financirali stadione? Neka nogometaši zarađuju, nitko u tom poslu ne dobiva više nego što vrijedi, ali neka klubovi onda sami stvore infrastrukturu za igranje.
Naši političari ne bi poticali privatna ulaganja
Postoje privatni investitori, postoji čak i javno-privatno partnerstvo, no to se čini našim političarima komplicirano, tko će te složene ugovore i modele raditi - najbolje uzeti iz proračuna. Državnog i lokalnog, zajedno. Ništa nije vječno osim narodnog zaborava i državnog proračuna.
Kad bolesni čekaju u redovima za bolnice, nema novca. Kad škole prokišnjavaju, nema novca. Kad mladi bježe iz zemlje jer ne vide budućnost, opet - nema novca. Ali kad zatreba stadion, e, onda se čarobna vreća javnog novca otvori sama od sebe! Evo, nedavno, za predsjedničke kampanje, iz Možemo su se jako bunili na najavu nabave novih tenkova, uz standardno ofucano pitanje koliko vrtića možemo za jedan tenk kupiti, makar, kakvo je stanje u svijetu, tenk ne izgleda kao suvišno ulaganje - no kada se o stadionu radi, iz Možemo ne samo da šute nego i s Plenkovićem pregovaraju.
Kada od zarade dođemo do troška, stadion čudesno postaje javni problem
Državno ulaganje. Porezni novac da se milijuni sliju u beton, da se tribine uzdignu u nebo, da se političari naslikavaju pod reflektorima i rezuckaju vrpce kao mesari na tržnici. Kažu - za narod! Za sport! A tko igra na tom stadionu? Momci koji voze automobile skuplje od cijene prosječnog kvartovskog parka (i neka voze, dok zarađuju!). Tko puni blagajne? Privatni menadžeri sa svojim odvjetnicima i debelim ugovorima. A tko sve to plaća? Vi, koji ovo čitate.
Kada od zarade u sportu (a prvi Dinamo lijepo zarađuje i neka zarađuje!) dođemo do troška - onda čudesno stadion prestaje biti privatni posao, nije investicija poduzetnika koji vjeruje u nogomet, nije reklama firme koja bi stavila svoje ime u naziv stadiona, već to je "nacionalni projekt", to je "za Hrvatsku", to je za "opće dobro". Uvijek je opće dobro kada na njemu netko drugi ide zarađivati.
Tamo neće igrati dječaci iz kvarta, nego oni koji prodaju svoje noge za milijune
Naravno, reći će Tomašević i Plenković kako je to "za narod", "za Zagreb". Ali neće tamo igrati dječaci iz kvarta, neće studenti navečer šutirati loptu, neće radnici vikendom zaigrati mali nogomet. To je stadion za elitu, za one koji prodaju svoje noge za milijune i za one koji na tome iz pozadine zarađuju još više.
Kad sve bude gotovo, bit će tu svečano otvaranje. Doći će Plenković i Tomašević, ili tko već tada bude vodio državu i grad, doći će političari nasmijani kao da su zajedno rušili Berlinski zid. Reći će da je ovo "povijesni dan za hrvatski sport", "povijesni dan za Dinamo" i da smo svi danas pobjednici.
Država je nedavno ograničila cijenu kajzerice, bezveznog peciva od bijelog brašna. Sada država gradi stadion. I svi plješću. Ima kruha, a bit će i igara. Panem et circenses! Prošlo je dvije tisuće godine otkada su Rimljani izmislili izreku, a Hrvati i dalje padaju na nju. Bit će stadiona građenog javnim novcem i bit će kajzerica po ograničenoj cijeni. Sve što treba za dobiti izbore! Genijalno rješenje! Nedostaju samo još gladijatori, pa da bude sve kao nekada.

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati