BENIGNO Aquino Jr., poznat i pod nadimkom Ninoy, bio je jedna od najistaknutijih figura u filipinskoj političkoj povijesti. Kao karizmatični vođa oporbe, borio se protiv autoritarnog režima Ferdinanda Marcosa, a njegova smrt postala je katalizator promjena koje su dovele do pada diktature. Rođen u bogatoj obitelji s dubokim korijenima u filipinskoj povijesti, Aquino je svoj život posvetio borbi za demokraciju i pravdu, što ga je na kraju koštalo života.

Rani život i obrazovanje

Benigno Simeon Aquino Jr. rođen je 27. studenog 1932. godine u mjestu Concepcion u provinciji Tarlac na Filipinima. Potjecao je iz ugledne obitelji: njegov otac, Benigno Aquino Sr., bio je senator i vođa većine u Senatu, dok je majka Aurora Aquino dolazila iz prosperitetne obitelji hacienderosa, velikih posjednika zemlje. Djed mu je bio Servillano Aquino, general u revolucionarnoj vojsci Emila Aguinalda tijekom filipinske borbe za neovisnost.

Svoje osnovno obrazovanje stekao je u prestižnim ustanovama poput De La Salle Collegea i Saint Joseph's Collegea u Quezon Cityju. Srednju školu završio je na San Beda Collegeu, a zatim je upisao studij umjetnosti na Ateneu de Manila, gdje je diplomirao. Kasnije je započeo studij prava na Sveučilištu Filipina Diliman, ali ga je prekinuo kako bi se posvetio novinarstvu, polju u kojem je brzo zablistao.

Početak karijere u novinarstvu i ranim pothvatima

Aquino je već u mladosti pokazao iznimnu hrabrost i ambiciju. Sa samo 17 godina postao je najmlađi ratni dopisnik, izvještavajući o Korejskom ratu za novine The Manila Times. Za svoj rad dobio je prestižnu nagradu Philippine Legion of Honor od predsjednika Elpidija Quirina kada je imao samo 18 godina.

Sa 21 godinom postao je bliski savjetnik ministra obrane Ramona Magsaysaya, a 1954. godine odigrao je ključnu ulogu u pregovorima o predaji Luisa Taruca, vođe komunističke gerilske grupe Hukbalahap, zbog čega je dobio drugu Philippine Legion of Honor.

Ti rani uspjesi postavili su temelje za njegov ulazak u politiku, gdje je naslijedio obiteljsku tradiciju angažmana u javnom životu.

Politički uspon i senatorska karijera

Aquino je u politiku ušao vrlo mlad, postavši gradonačelnik Concepciona 1955. godine sa samo 23 godine. Četiri godine kasnije izabran je za viceguvernera provincije Tarlac, a 1961. godine postao je guverner, dužnost koju je obavljao do 1967. godine. Te godine izabran je za senatora u filipinskom Senatu, gdje je služio do 1972. godine i postao tajnik Liberalne stranke.

Kao senator, Aquino se isticao kritičkim govorima protiv predsjednika Ferdinanda Marcosa. Istraživao je Jabidah masakr 1968. godine, u kojem su muslimanski regruti bili ubijeni od strane vojske, i optuživao Marcosa za militarizaciju vlade i ekstravaganciju, poput izgradnje Kulturnog centra nazvanog po prvoj dami Imeldi Marcos.

Oporba protiv Marcosovog režima i zatvor

Tenzije su eskalirale nakon bombaškog napada na Plaza Mirandi 1971. godine, gdje su bili ranjeni brojni oporbeni političari. Marcos je 1972. godine proglasio vojni zakon, što je dovelo do uhićenja Aquina i drugih oporbenih vođa. Optužen je za ubojstvo, ilegalno posjedovanje oružja i subverziju, te je zatvoren u Fort Bonifaciju.

U zatvoru je Aquino proveo teške godine. 1975. godine započeo je 40-dnevni štrajk glađu u znak prosvjeda protiv vojnog suda, što mu je ozbiljno ugrozilo zdravlje. 1977. godine osuđen je na smrt strijeljanjem, ali je kazna odgođena zbog međunarodnog pritiska. Čak i iz zatvora, 1978. godine sudjelovao je u parlamentarnim izborima, ali je izgubio u kontroverznim okolnostima.

Egzil u Sjedinjenim Američkim Državama

Nakon srčanih napadaja 1980. godine, Aquino je dobio dopuštenje da ode u Sjedinjene Američke Države na operaciju, uz uvjet da se vrati i ne kritizira režim. Međutim, u egzilu u Massachusettsu, Aquino je nastavio svoju borbu: radio je na knjigama, predavao na Harvardu i MIT-u te održavao govore protiv Marcosa na skupovima diljem svijeta.

Unatoč prijetnjama, odlučio se vratiti na Filipine 1983. godine, vjerujući da je vrijeme za promjene, posebice zbog pogoršanja Marcosovog zdravlja i ekonomske krize u zemlji.

Povratak i atentat

Aquino se vratio u Manilu 21. kolovoza 1983. godine letom China Airlinesa iz Taipeia. Koristio je lažni pasoš pod imenom Marcial Bonifacio kako bi izbjegao prepreke.

Međutim, čim je sišao iz aviona na Međunarodnom aerodromu u Manili, pod pratnjom vojnika, pogođen je u glavu i ubijen. Vlada Marcosa optužila je Rolanda Galmana za atentat, tvrdeći da je on bio ubojica, ali Galman je također ubijen na mjestu događaja.

Istraga pod vodstvom pravnice Corazon Agrave dovela je do optužbi protiv 25 vojnika i jednog civila, ali su oni oslobođeni 1985. godine u suđenju koje je kasnije proglašeno manipuliranim. Nakon pada Marcosa 1986. godine, 16 vojnika osuđeno je na doživotni zatvor.

Naslijeđe i utjecaj na filipinsku povijest

Aquinoova smrt izazvala je masovne prosvjede i revitalizirala oporbu protiv Marcosa. Njegov sprovod 31. kolovoza 1983. godine okupio je više od dva milijuna ljudi, postavši simbol otpora. To je dovelo do boljih rezultata oporbe na izborima 1984. godine i konačno do Narodne revolucije 1986. godine, kada je Marcos svrgnut, a Aquinova supruga Corazon Aquino postala prva žena predsjednica Filipina.

U znak sjećanja na njega, Međunarodni aerodrom u Manili preimenovan je u Ninoy Aquino International Airport 1987. godine. Aquino ostaje simbol borbe za demokraciju, a njegova slavna rečenica "Filipinci vrijede umrijeti za njih" i danas nadahnjuje generacije.