VENECIJA je poznata kao "plutajući grad", no istovremeno i kao grad koji tone. U posljednjih stotinu godina tlo pod gradom spustilo se za oko 25 centimetara, dok je razina mora porasla gotovo 30 centimetara. Taj spoj postaje sve pogubniji - redovite poplave nisu više iznimka, već stvarnost. Grad doslovno tone u vlastitu lagunu, piše CNN.

Za posjetitelje ta ranjivost Venecije samo pojačava njezinu privlačnost. Turisti hrle vidjeti grad "dok još stignu". Za same stanovnike to je svakodnevna borba s prirodom. Ali što ako se Veneciju doslovno može podignuti?

Profesor ima plan

Takvu ideju iznio je Pietro Teatini, profesor hidraulike na Sveučilištu u Padovi. Predlaže da se voda ubrizgava duboko ispod grada, čime bi se podiglo tlo na kojem Venecija stoji. Kaže da bi se grad mogao uzdići za čak 30 centimetara, što bi kupilo barem 50 godina vremena za osmišljavanje trajnog rješenja.

Zvuči kao znanstvena fantastika, ali projekt ima ozbiljnu znanstvenu podlogu, piše CNN. Dok Italija troši milijarde na sustav pomičnih brana MOSE koji štiti grad od visokih plima, Teatini smatra da podizanje samog tla može dugoročno pomoći.

Venecija odavno živi s vodom, ponekad i protiv nje. Tijekom stoljeća vlasti su preusmjeravale rijeke, kopale kanale i upravljale lagunom kako bi očuvale grad. No u 20. stoljeću stvari su krenule po zlu. Tijekom 60-ih i 70-ih crpljena je podzemna voda iz industrijske zone u Margheri, što je dovelo do dodatnog slijeganja tla - gotovo 13 centimetara u samo dva desetljeća.

Danas se grad štiti sustavom MOSE, skupom barijerom koja se podiže iz morskog dna i zatvara lagunu pred izuzetno visokom plimom. Prvi put testiran 2020., projekt je planiran još 80-ih godina. Tada se vjerovalo da će se brane koristiti svega nekoliko puta godišnje.

No klimatske promjene promijenile su sve. Samo u zadnjih 20 godina razina mora viša od 110 cm, koja uzrokuje ozbiljne poplave, zabilježena je više od 150 puta. MOSE se već aktivirao oko 100 puta, iako još uvijek nije službeno pušten u puni pogon.

Svako podizanje brana zatvara lagunu, što utječe na brodski promet, prirodni sustav ispiranja lagune i cijeli njezin ekosustav. Istovremeno Venecija i dalje tone oko dva milimetra godišnje, dok more raste još brže, pet milimetara godišnje.

Kako bi podizanje tla funkcioniralo?

Teatini predlaže ubrizgavanje slane vode u duboke slojeve tla, na dubini od 600 do 1000 metara. Voda bi se pumpala kroz bušotine raspoređene u krugu promjera deset kilometara oko grada, unutar lagune, bez dodirivanja Jadrana ili kopna.

Inspiraciju je pronašao u skladištima plina u nizini rijeke Po, gdje su inženjeri primijetili da se tlo podiže kad se spremnici pune, a spušta kad se prazne. Zašto taj princip ne bi primijenili obrnuto, umjesto vađenja, voda bi se vraćala u dubinu? Plan predviđa ravnomjerno podizanje cijelog područja, za razliku od dosadašnjih pokušaja koji su uključivali injektiranje cementa, što bi u Veneciji zahtijevalo stotine bušotina i bilo teško izvedivo.

Testiranje bi trajalo godinama

Projekt bi započeo s testnom bušotinom promjera 20 cm i dubine 1000 metara. U nju bi se umetnuo filtar kroz koji bi voda lagano tekla u tlo. Postupak je sličan onom kod vađenja podzemne vode, samo u suprotnom smjeru.

Teatini ističe da nije riječ o frakiranju, tehnici koja koristi visoki tlak za razbijanje stijena, već o kontroliranom ubrizgavanju pod niskim pritiskom, bez pucanja stijena. Ako se voda pumpa prebrzo, mogu se stvoriti pukotine, što bi bilo izuzetno opasno. Testiranje bi trajalo dvije do tri godine, a stajalo bi između 30 i 40 milijuna eura. Ukupni projekt bio bi triput jeftiniji od MOSE-a, koji je već stajao više od šest milijardi.

Zatvoriti lagunu ili spasiti grad?

Neki predlažu radikalno rješenje - potpuno zatvaranje lagune i pretvaranje u jezero. To bi spasilo grad, ali uništilo prirodni ekosustav koji postoji više od 2000 godina. Teatini ističe da je laguna "dio same Venecije".

Neki stručnjaci sumnjaju u njegov plan, no on tvrdi da je to zbog ograničenog znanja o dubinskim geološkim strukturama. Oni koji se bave geomehanikom dubokog tla, kaže, smatraju da je projekt izvediv. Profesor David Dobson sa Sveučilišta u Londonu kaže da je "umjereno optimističan", ali upozorava na složenost procesa - jednom kad stijene izgube vodu, stisnu se i ne mogu se lako ponovno proširiti.

Spas ili odustajanje

Teatini se ovom idejom bavi desetljećima. Njegov mentor Giuseppe Gambolati još je 70-ih predložio ubrizgavanje tekućine duboko u tlo. No projekt nikad nije ozbiljno razmotren. "Moramo početi nešto raditi, i to odmah", kaže Teatini. "Ovo je jedini prijedlog koji je već razrađen i može se testirati sutra, samo treba politička odluka."

U ožujku 2025. osnovana je državna agencija za lagunu koja će nadzirati buduće projekte. Bez obzira na to koji će se put izabrati, trošak će se mjeriti u milijunima, ako ne i milijardama eura.

Neki se pitaju vrijedi li spašavati grad čija je populacija pala ispod 50.000, a 70% stanovništva preselilo se na kopno zbog turizma i visokih troškova života. No Teatini odgovara: "Prepustiti grad sudbini bila bi najradikalnija opcija. Venecija je jedinstvena, ne postoji drugo mjesto poput nje. I zato je moramo očuvati, ako je ikako moguće, u njezinom prirodnom okruženju: laguni, s gondolama, vaporettima i svim onim što čini njezin duh."