USUSRET pregovorima u Istanbulu, ukrajinska vojska je izvela jedan od najvećih napada na ruske vojne zračne luke u četiri godine rata. Kao i u svakom događaju dosad, obje strane daju različite službene verzije. Rusko ministarstvo objavilo je da je uništeno "nekoliko" vojnih zrakoplova, dok verzija SBU-a govori o uništenju čak trećine ruske flote nosača raketa dugog dometa. Ova flota, prema izvješću World Air Forces, sastoji se od 120-130 strateških bombardera i bombardera dugog dometa.

Uništeni zrakoplovi

Ukrajinska SBU navodi postotak, preko kojeg bi se moglo protumačiti da je uništeno 40-45 zrakoplova. Međutim to se može tumačiti na različite načine. Telegram kanali ruskih vojnih analitičara i neki zapadni analitičari procjenjuju da su gubici nešto skromniji.

Ono što je gotovo sigurno jest da su zabilježeni udari u nekoliko regija što je rezultiralo gubitkom nekoliko zrakoplova tipa Tu-95 i Tu-22. Ti bombarderi su osposobljeni za nošenje nuklearnog oružja, a Moskva ih je redovito slala u letove nad međunarodnim vodama u području Arktika, sjevernog Atlantika i Tihog oceana kako bi pokazala svoju snagu.

Modifikacije tih zrakoplova su se prestale proizvoditi devedesetih godina, odnosno danas se više ne proizvode. Ono što spominju i ruski vojni analitičari, gubitak ovih zrakoplova je trajan. Procesi proizvodnje dijelova su za ovaj zrakoplov izgubljeni, a trebale bi godine da se to obnovi.

Uzimajući to u obzir gotovo je nevjerojatna informacija da su se zrakoplovi nalazili nenatkriveni i nezaštićeni na otvorenom području. Ukoliko se zaista radi o 40-ak uništenih zrakoplova, situacija bi mogla biti puno gora za rusko vojno zrakoplovstvo. Međutim, kao što je ranije spomenuto, zasad se to ne može potvrditi.

Podizanje morala

Osim što je ovom akcijom (iako se ne zna razmjer) sigurno nanijela veliku štetu ruskom vojnom zrakoplovstvu, ideja Kijeva je vjerojatno ojačati svoju poziciju uoči nove runde pregovora u Istanbulu. Naravno, u javnosti se mogu naći i tumačenja kako ovime Kijev želi sabotirati pregovore, odnosno kako bi odbili Rusku Federaciju od toga da "nameće" tempo pregovora.

Međutim, sami napadi nisu nužno vezani za pregovore i pogrešno bi ih bilo promatrati samo kroz tu prizmu. Prema dostupnim podacima, ova akcija je od strane SBU-a pripremana jako dugo, preko godinu dana. Čak i ako ti podaci nisu točni, vrlo je vjerojatno da je akcija pripremana prije nego što se krenulo intenzivno pričati o pregovorima. Isto tako, unatoč početku pregovora, jasno je praktički otpočetka istih, da su obje strane prilično nevoljko ušle u pregovore.

Nijedna strana nije zapravo spremna na kompromise. Kijev je pod pritiskom SAD-a formalno pristao sudjelovati u pregovorima, ali je ohrabren podrškom europskih zemalja nizao uvjete za koje se znalo da ih Kremlj neće prihvatiti. Također, Moskva od samog početka gleda što duže "razvući" pregovore, kako bi nastavila ofenzivu na istoku Ukrajine, gdje zasad ima dobar tempo.

Tri cilja

Koji bi onda bio cilj Kijeva osim vojnog? Svakako je to podizanje morala i vjere u pobjedu unutar ukrajinskog društva. Slično kao što je bila iznenađujuća i neočekivana ofenziva u Kurskoj oblasti, tako je i ova akcija. Ukrajinske su trupe u defanzivi i u povlačenju, a dugo već nije bilo "pobjedničkih" vijesti, što utječe na raspoloženje i u društvu i u vojsci.

Drugi cilj bi bio rast nezadovoljstva i nepovjerenja unutar društva prema vojnom i političkom vodstvu Ruske Federacije. Isti telegram kanali koji su podržavali i čak pripremali teren za pobunu Wagnera u 2023. godini, nastavljaju s upućivanjem oštrih kritika prema vojnom i političkom vrhu, nakon ovakve ukrajinske akcije.

Nije realno da se nakon ovakve akcije rusko društvo radikalno okrene protiv svojih elita, ali svaka takva akcija uz svakodnevne gospodarske, društvene i razne druge probleme, otežava Kremlju očuvati sigurnost u zemlji.

Ipak, najvažniji cilj Ukrajine jest uvjeriti Zapad, naročito SAD, da se prestane širiti teza o "neizbježnom porazu" Ukrajine. Na već zaboravljenom sastanku u Bijeloj kući gdje su se predsjednik Trump i predsjednik Zelenski otvoreno sukobili, tada je američki predsjednik rekao ukrajinskom kolegi kako "nema karte", aludirajući na to da Kijev "mora" pristati na američki diktat.

Kijev je ovime htio pokazati da ipak "ima karte", odnosno da je sposoban ako ništa, umarati i otežavati Rusiji svaku daljnju akciju u Ukrajini.

Ruski odgovor

Sada se kao glavno pitanje proteže, koji će odgovor biti od strane Rusije? Napadnuti aerodromi su dio ruske infrastrukture nuklearnog odvraćanja. Prema ruskoj nuklearnoj doktrini, napad na te objekte je jedan od razloga za upotrebu nuklearnog oružja.

Međutim, zasad nema bitnih izjava ruskih visokih dužnosnika po tom pitanju. Sve to ne znači da neće biti odgovora, ali pokazuje da Kremlj to još nije razradio. Pauza od izjava je česta taktika ruskih vlasti u svakoj neočekivanoj situaciji.

Je li realno da se Kremlj odluči na upotrebu nuklearnog oružja nakon ovakvog napada? Vrlo vjerojatno ne, iz prostog razloga jer Rusija ne osjeća da gubi ovaj rat. "Pravi" razlog Kremlja za upotrebu nuklearnog oružja bi bila prijetnja porazom u ratu. Iako je ukrajinska akcija nanijela štetu ruskoj vojsci, svakako je ne stavlja na rub poraza, kao ni onomad upad ukrajinskih snaga u Kursku oblast.

Ruska Federacija još uvijek ima dovoljno bombardera za izvršavanje napada. Čak i na stranu zračne snage, ruska vojska ima nekoliko stotina tisuća vojnika, dronova i teške artiljerije koje joj i dalje omogućuju napredovanje na frontu. Stoga se prijetnja nuklearnim oružjem ne čini previše vjerojatnim.

Međutim, situacija nije bezazlena i paradoksalno rat se paralelno približava mirovnoj fazi, ali i fazi možebitne nove eskalacije.