KATKAD treba javno priznati - u krivu smo. Ivan Turudić idealan je glavni državni odvjetnik.

Možda nije idealan za Nizozemsku gdje se dosadno očekuje da poštujete prometne propise i da vam najveći nestašluk bude križanje sorti tulipana. Možda nije idealan za Švedsku gdje sitničavo smjenjuju ministre ako kupe čarape službenom karticom. Možda nije idealan za Ujedinjeno Kraljevstvo gdje bi se, puni klasnih predrasuda, začudili da visokopozicionirani sudac ima privatne kontakte s ljudima protiv kojih se vode postupci.

No, kada se pogleda popis zanimljivosti iz svakako bogate biografije Ivana Turudića možemo zaključiti samo jedno. Ivan Turudić je idealan državni odvjetnik za ovu i ovakvu Republiku Hrvatsku. 

Štoviše, da on nije glavni državni odvjetnik, već da je na tu funkciju imenovan kakav štreber koji vikendom piše pravne knjige ili ide na Sljeme umjesto u birtiju na druženje s likovima iz crne kronike, zapitajte se, bi li to bila ova Hrvatska?

Nećemo se valjda držati zakona k'o pijan plota!

Hrvatska ne traži sterilnog, šonjavog činovnika koji će se držati zakona kao pijan plota. Još je, dozvolite mi digresiju, još drug Tito rekao da se zakona ne treba držati k'o pijan plota, a tko smo mi da veličini socijalističke misli proturječimo?

Takav šonjavi štreber bi ovdje bio potpuno neprilagođen okolišu. Pravnik, pače glavni državni odvjetnik koji bi se držao zakona i načela da su svi jednaki pred zakonom bio bi nešto kao klokan u podravskim poljima. Možda ga mogu zamisliti majstori hrvatske naive, ali ostatak nacije bi ih odmah prozreo: "A vi ste ono iz Hlebina?"

Hrvatska traži čovjeka koji razumije nijanse. Čovjeka koji zna da se ljudi iz politike, pravosuđa, nogometa i crne kronike ne mogu jednostavno podijeliti na priproste pučko-pravne kategorije: osumnjičenike, optuženike, svjedoke i sasvim nevine. Život je složeniji. 

Netko vam danas može biti prijatelj, sutra predmet, prekosutra važan društveni kontakt, a za tri dana prijelomna ruka za saborsku većinu. Još davno je Bajaga pjevao: "Svatko može biti i dušman i brat!"

Istina je za upućene relativan pojam

Pripadnika priprostog puka koji bi lagao o svojim telefonskim šaputanjima ili birtijskim prijateljima nazvali bi lašcem. Ne bi uostalom ni prošao sigurnosnu provjeru, rekli bi radi lošeg društva. Ali ta se pučka i binarna misao ne može primijeniti na vrhunskog pravnika. 

Za ljude poput Turudića istina nije šahovska ploča crnih i bijelih polja. Ona je organski rastezljiva pravna materija koju obrazovan čovjek prilagođava okolnostima, funkciji, medijskom pritisku i naknadno pronađenim porukama u mobitelu.

Kada bolje razmislite, upravo je ta sposobnost organske prilagodbe stvarnosti nužna glavnom državnom odvjetniku. Zamislite da na toj dužnosti imamo čovjeka koji govori i ponaša se jasno i dosljedno. Takav bi ubrzo počeo sam generirati probleme, hapsiti koga treba… Koliko bi ljudi uopće ostalo na funkciji? Kako bi ova zemlja uopće funkcionirala?

Turudić je, osim toga, naš dečko koji poznaje ljude. To se u nekim demokracijama niže razine političke svijesti smatra problemom. No, zamislite užasa da na Turudićevo mjesto sjedne netko, da prostite, bez nekog svog. Sirotan. Nepoguran. Izabran prema profesionalnim kriterijima. Koliko bi se samo nesigurnosti unijelo u javni sustav! Tko je taj koji nikoga ne poznaje? Kako je uopće napredovao? Tko za njega jamči? S kim je ručao? Tko ga je vidio na kavi? Ima li taj čovjek ikakav osjećaj za društvo u kojem živi? 

Koliko bi važnih ljudi jednim takvim profesionalnim imenovanjem bilo uznemireno? Profesionalni kriteriji imenovanja umjesto odluke u dvorani mjesnog lovačkog društva, između janjetine na lešo i one pečene (restorani su, ipak, nakon Sanadera pomalo ispali iz mode). Koliko ih noćas ne bi spavalo samo da ideja o profesionalnim imenovanjima proviri iza ugla? Rijetko potežem taj argument, ali jesmo li se za to borili?

Bitan je osjećaj za politički trenutak

Turudić zna da se pravo ne odvija u vakuumu, nego u automobilima, restoranima, porukama, sastancima i slučajnim susretima. Zna da umjesto Đoletova "tu su paragrafi pa zagrabi" bolje ide šaputanje na uho ili pokoja topla riječ SMS-om.

Nadalje, velika prednost Ivana Turudića jest osjećaj za trenutak. Zlonamjerni će, naravno, govoriti o političkom tajmingu, ali to bi bilo zlobno. Postoji samo neobična sklonost događaja da se zbivaju baš onda kada politički mogu proizvesti najveći učinak za vladajuće. 

Isto kao što se novinari, tri kamere visoke rezolucije i dvoja reportažna kola slučajno nađu ispred kuće kakve boranije koju hapse u šest ujutro. Podaci o dobro podešenom ranojutarnjem hapšenju naravno nisu procurili iz DORH-a.

Nećemo tvrditi da se Turudić s nekim dogovara o usklađivanju političkog kalendara i kalendara hapšenja. Takvu jeftinu banalnost ipak prepuštamo Google Kalendaru. Turudić je čovjek od formata, čovjek koji ima dobar osjećaj za trenutak kada nova zvijezda mora zasjati. Nešto kao stari, iskusni konobar koji bez pitanja donese rundu baš kada društvo počne šutjeti.

Što bi se dogodilo da počnemo vjerovati institucijama?

Tvrde neki neupućeni kako javnost Turudiću ne vjeruje. Zašto bi glavni državni odvjetnik uopće trebao uživati povjerenje javnosti? Povjerenje uspavljuje građane. Kada ljudi vjeruju institucijama, prestanu ih nadzirati, ne čitaju odluke, ne prate poruke i signale. Nepovjerenje je mnogo zdravije. To je kao trajna akcija "Ništa nas ne smije iznenaditi". To nas drži budnim!

Turudić se družio s Mamićem, dopisivao se s Rimac, a o jednome i drugome šutio je kada su ga pitali.

Plenković ga nije predložio unatoč tim mrljama u karijeri. Predložio ga je upravo s njima. Sve je bilo poznato: kontakti, poruke, susreti i šutnja. Građani su preko svojih predstavnika dobili glavnog državnog odvjetnika koji savršeno odražava ovu zemlju. 

Zamislite na Turudićevu mjestu nekoga štrebera koji bi ujutro došao u ured, čitao spise, tražio dokaze, gledao djela umjesto imena i izbjegavao privatne kontakte s osobama protiv kojih se vode postupci. 

Takav čovjek bio bi opasan. Vrlo brzo proširio bi se dojam da institucije mogu funkcionirati bez telefonskih poziva, društvenih veza i naknadnih objašnjenja. Imenovanja bi morala dobiti kriterije, a javni sektor učinkovitost. Bila bi to neka druga Hrvatska.

U toj Hrvatskoj ne bi bilo mjesta za politički umočene i lažljive državne odvjetnike, nesposobne i korumpirane političare te javne službenike kojima za obavljanje javnog posla uvijek treba probuditi i privatni interes. 

Možda bi se takva država i dalje zvala Hrvatskom. Ali, budimo iskreni, to ne bi bila ova Hrvatska.

Ivan Turudić nije anomalija hrvatskog sustava. On je njegovo pravilo. Njegovo je imenovanje podsjetnik na to kakvu smo državu izgradili. Ivan Turudić čovjek je taman dovoljno sposoban da nešto odradi i taman dovoljno umočen da ne bude opasan. Naš čovjek!