KRFSKA deklaracija, potpisana 20. srpnja 1917. godine na otoku Krfu, predstavlja ključni dokument u povijesti stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije poznate kao Jugoslavija. Ovaj politički ugovor između vlade Kraljevine Srbije i Jugoslavenskog odbora označio je važan korak prema ujedinjenju južnoslavenskih naroda nakon Prvog svjetskog rata.

Deklaracija je bila rezultat složenih pregovora i kompromisa između različitih političkih vizija, a njezin značaj leži u pokušaju stvaranja zajedničke države utemeljene na načelima ravnopravnosti i slobode.

Povijesni kontekst

Početkom 20. stoljeća južnoslavenski narodi živjeli su pod različitim vlastima: Srbi su većinom bili pod vlašću Kraljevine Srbije ili Austro-Ugarske, dok su Hrvati i Slovenci bili dijelom Austro-Ugarske Monarhije.

Prvi svjetski rat (1914. – 1918.) dodatno je zakomplicirao političku situaciju. Kraljevina Srbija bila je saveznik Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija), dok je Austro-Ugarska bila dio Centralnih sila. Ratna razaranja i politička nesigurnost potaknuli su ideju o ujedinjenju južnoslavenskih naroda u zajedničku državu, što je bila glavna vizija Jugoslavenskog odbora, organizacije osnovane 1915. u Londonu, predvođene Antom Trumbićem.

Jugoslavenski odbor, koji je okupljao hrvatske, srpske i slovenske političare iz Austro-Ugarske, zalagao se za stvaranje zajedničke države temeljene na ravnopravnosti svih naroda. S druge strane, srpska vlada, predvođena Nikolom Pašićem, imala je više centralistički pristup, preferirajući dominaciju Srbije u budućoj državi.

Pregovori između ove dvije strane bili su izazovni, a Krfska deklaracija bila je kompromisni dokument koji je pokušao uskladiti različite interese pod pritiskom saveznika iz Antante koji su podupirali ideju ujedinjenja kako bi oslabili Austro-Ugarsku.

Sadržaj Krfske deklaracije

Krfska deklaracija definirala je temeljne principe buduće države:

• Ujedinjenje: Područja naseljena Srbima, Hrvatima i Slovencima, uključujući dijelove Austro-Ugarske i Kraljevinu Srbiju, spojila bi se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
• Politički ustroj: Država bi bila ustavna monarhija pod dinastijom Karađorđevića.
• Ravnopravnost: Svim narodima zajamčena je nacionalna i vjerska ravnopravnost.
• Demokratski proces: Nakon rata, Ustavotvorna skupština, izabrana na slobodnim izborima, donijela bi ustav većinom glasova.

Deklaraciju su potpisali Nikola Pašić, predsjednik srpske vlade, i Ante Trumbić, predsjednik Jugoslavenskog odbora, a kasnije ju je prihvatio i Crnogorski odbor 27. kolovoza 1917. godine. Dok su Jugoslavenski odbor i srpska oporba deklaraciju doživjeli kao korak prema slobodi i ravnopravnosti, Pašić ju je potpisao pod pritiskom Antante, smatrajući je više simboličnim aktom nego stvarnim planom.

Značaj i posljedice

Krfska deklaracija bila je prvi formalni dokument koji je artikulirao ideju zajedničke južnoslavenske države. Međutim, njezina provedba bila je daleko od zamišljenih ideala. Ujedinjenje 1918. godine i donošenje ustava 1921. godine (poznatog kao Vidovdanski ustav) nisu poštivali načela ravnopravnosti iz deklaracije.

Umjesto federativnog uređenja, nova država bila je centralizirana, s dominacijom srpskih političkih elita, što je izazvalo nezadovoljstvo među Hrvatima, Slovencima i drugim narodima.

Unatoč tim nedostacima, Krfska deklaracija ostaje značajan dokument jer je postavila temelje za stvaranje Jugoslavije i odražavala težnje južnoslavenskih naroda za samoodređenjem. Njezina važnost leži i u tome što je bila rezultat pregovora između različitih političkih struja, čime je pokazala mogućnost kompromisa u složenim povijesnim okolnostima.

Ipak, Krfska deklaracija s godinama je postala prilično bezvrijedan dokument s obzrirom da je srpski premijer Nikola Pašić očito imao drugačije, centrističke planove za razvoj nove zajedničke države. Čak su i potpisnici poput Ante Trumbića s godinama postali vidno razočarani razvojem događaja.