ANGELO Giuseppe Roncalli rođen je 25. studenoga 1881. u malom selu Sotto il Monte kod Bergama u sjevernoj Italiji. Potjecao je iz siromašne, ali pobožne obitelji, a za svećenika je zaređen 1904. godine. Tijekom života obavljao je brojne dužnosti, među njima i onu apostolskog nuncija u Bugarskoj, Turskoj i Francuskoj. Diplomatska služba dala mu je uvid u različite kulture i vjerske zajednice, što je kasnije snažno utjecalo na njegov pogled na svijet i Crkvu.

Nakon smrti pape Pija XII. 1958. godine, kardinali su 28. listopada te godine izabrali Roncallija za novog papu. Imao je tada 76 godina, pa su ga mnogi smatrali prijelaznim rješenjem, "papom privremenog razdoblja". Ipak, već u prvim mjesecima pokazao je da ima viziju i hrabrost za duboke promjene. Uzeo je ime Ivan XXIII., želeći time naglasiti kontinuitet s tradicijom, ali i otvorenost prema budućnosti.

Ideja obnove - "aggiornamento"

Papa Ivan XXIII. vrlo je brzo shvatio da se Katolička crkva suočava s ozbiljnim izazovima modernog doba. Svijet se mijenjao – Hladni rat, tehnološki napredak, društvene promjene i dekolonizacija stvorili su novo društveno okruženje. U tom kontekstu smatrao je da Crkva ne može ostati zatvorena u stroge obrasce prošlosti.

U svom poznatom govoru o "aggiornamentu" - što znači "osvježavanje" ili "dovođenje u sklad s vremenom" - pozvao je Crkvu da otvori prozore i pusti svjež zrak u svoje institucije. Nije tražio promjenu u vjerovanju, nego promjenu u načinu na koji Crkva komunicira i djeluje.

Drugi vatikanski sabor

Najvažniji trenutak njegova pontifikata bilo je sazivanje Drugog vatikanskog sabora, koji je najavio 1959. godine, a otvorio 11. listopada 1962. Cilj sabora bio je modernizirati Crkvu i približiti je suvremenom svijetu. Ivan XXIII. želio je da Crkva postane bliža vjernicima, da potiče dijalog s drugim kršćanskim zajednicama i religijama te da bude aktivna u promicanju mira i socijalne pravde.

Sabor je okupio više od 2500 biskupa iz cijeloga svijeta, a raspravljao je o liturgiji, ulozi laika, odnosima među religijama, crkvenoj hijerarhiji i ulozi Crkve u modernom društvu. Papa nije dočekao kraj sabora - preminuo je 3. lipnja 1963. - ali je njegovo nasljeđe nastavilo živjeti kroz dokumente i odluke koje su kasnije oblikovale Crkvu.

Promjene koje je pokrenuo

Reforme koje su proizašle iz Drugog vatikanskog sabora promijenile su način na koji se vjera izražava i doživljava. Misa se počela služiti na narodnim jezicima, a ne samo na latinskom. Naglasak je stavljen na aktivno sudjelovanje vjernika, a svećenici su se okrenuli prema narodu. U središte je došla ideja Crkve kao zajednice Božjeg naroda, a ne samo hijerarhijske institucije.

Ivan XXIII. također je poticao ekumenizam - dijalog i suradnju s drugim kršćanskim Crkvama i religijama - te otvorenost prema svijetu, kulturi i znanosti. Njegov miran, blag i topao karakter donio mu je nadimak "Dobri papa Ivan", a mnogi su ga smatrali simbolom nade i pomirenja u podijeljenom svijetu.

Nasljeđe i značenje

Iako je na čelu Crkve bio manje od pet godina, Ivan XXIII. ostavio je dubok trag. Svojim reformama i vizijom promijenio je lice Katoličke crkve i otvorio put modernizaciji koja traje i danas. Njegov pristup Crkvi - jednostavan, pristupačan i pun povjerenja u čovjeka - nadahnuo je generacije vjernika i svećenika.

Proglašen je svetim 2014. godine, zajedno s papom Ivanom Pavlom II., kao priznanje njegovu duhovnom i povijesnom utjecaju. Danas ga se pamti kao papu koji je Crkvi vratio dah i dao joj ljudsko lice.