Foto: Srđan Vrančić/Cropix

26 TISUĆA kvadratnih metara. Atraktivna vila s unutarnjim i vanjskim bazenom. Šetnja velebnim zdanjem otkriva saunu, dvorano za trening i brojne sobe, a iz velikog dnevnog boravka s panoramskim pogledom, gledate Zagreb koji leži kao na dlanu. Uokolo zelenilo, skijaška staza i vinogradi, a otkrili smo i da vinski podrumi kriju raznorazne rezače za pršut i sir. Raskoš i divota.

I bogati plaču

U prvi ste mah vjerojatno pomislili da se radi o Xanaxom izazvanom snu svakog umornog Hrvata koji stenje pod teretom nagomilanih računa i svakodnevno strahuje od otkaza, ali prevarili ste se.

Radi se o "ćeliji" Tome Horvatinčića, vragolastog milijunaša i vlasnika najomraženije morske nemani još od vremena ajkule iz Spielbergovih "Ralja". I nakon svih tih strašnih priča o gliseru koji se oteo kontroli poput pomahnitale ruke Brucea Campbella, klonuću za kontrolama i uspaničenim pozivima odvjetničkom uredu specijaliziranom za prvu pomoć na pučini, križni put Tome Horvatinčića kao da ne prestaje. Ne može upravljati vozilima ni na moru ni na kopnu, a nakon što je pušten iz pritvora, završio je pod cjelodnevnom prismotrom osobnih čuvara koji ga u stopu prate i paze da ne završi u vinskom podrumu okružen oštrim sječivima rezača za pršut i sir. Nikad ne znate što bi mu u tom stanju moglo pasti na pamet. Mogao bi na sebe podići ruku, a u takvim je situacijama dobro u blizini imati nekog tko će u trenu zgrabiti mobitel i nazvati dežurnog odvjetnika. Da netko iz ureda u hipu dojuri i sanira pravne posljedice samoozljeđivanja. Istina je, i bogati plaču.

Zvuči kao zajebancija, ali čini se da narodom kola uvriježeno mišljenje: "Džabe mu i novac i velebno zdanje kad na duši ima dvoje mrtvih Talijana". Budimo realni, nitko ne tvrdi da je Horvatinčić jezdio morem u potrazi za žrtvama. Naravno da nije. Kolika god budaletina bili, ne smijete zaboraviti da se ovakve strahote mogu dogoditi bilo kome, ali s druge strane ne možete zaboraviti ni to da mnogi od nas neće autom pregaziti dvoje ljudi, pobjeći s mjesta nesreće pa nakon svega skupiti još tridesetak kazni za prebrzu i neodgovornu vožnju. Čak i kada bi birali riječi, morali bi reći da je to kompletno sjebana situacija. U tom slučaju čini se da iz cijelog nesretnog događaja niste izvukli apsolutno ništa, a zakazala je i država koja se trebala pobrinuti da volan postane nešto o čemu samo slušate u pričama vaših prijatelja s vozačkim dozvolama. Dakle, što nas tjera da pomislimo kako će Horvatinčić odjednom izvući pouku ili nemirno spavati? Zlatni križić oko vrata ili prijašnja iskustva s nepažljivim vozačima dubokog džepa?

Bog, duša i savjest

Ipak, naša je reakcija razumljiva koliko i poražavajuća jer toliko smo razočarani u sudstvo da su "Bog, duša i savjest" postali jedina utjeha. I to je u redu ako ste vjernik, ali ako poput Roostera Cogburna "ne vjerujete u bajke, propovijedi i priče o novcu", ova vam životna filozofija neće biti od prevelike pomoći.

Tješimo se izrekama o uzaludnosti novca i pretpostavkama da se ispod bogatstva krije prokletstvo i nesreća, ali čini se da živimo u zabludi poput gomile onih koji se tješe idejom da Bog na kraju kažnjava one koje čuvaju odvjetnici sa speed diala. Zgodna je to ideja. Zgodna je ideja i plašt nevidljivosti, patka koja sere dukate i skateboard iz "Povratka u budućnost". Sve su to divne ideje, ali funkcioniraju isključivo u filmovima i bajkama. Stvarnost je puno zajebanija i u trenu vam može pokvariti dan. Primjerice, možete pročitati strahote uzništva sa imanja od tridesetak tisuća kvadratnih metara i totalno se izbezumiti jer znate da u zatvoru završavaju oni koji su učinili daleko manje. Ta obrana sa slobode može imati pravne temelje, imanje je tu bilo i prije nesreće, ali vrlo je lako u oluji osjećaja izgubiti kompas i ljutnju usmjeriti na nečije bogatstvo i imanje i u procesu zaboraviti da se ovo možda ne bi dogodilo da je netko radio svoj posao. Kako god to nazvali, radi se o "chillanju u luksuznoj viksi", a to je sve samo ne ishod koji bi umirio strasti.

Naravno, sve su to puka nagađanja jer nitko od nas ne zna što se događa u glavi Tome Horvatinčića i spava li (ne)mirno na krevetu od novca. Možda griješimo, možda je lud od krivnje i možda bi prije svega trebali biti ljudi i pokazati razumijevanje, ali puno je lakše povjerovati da je briga za vlastitu guzicu na prvom mjestu. Opetovana divljanja u prometu i odvjetnici na speed dialu ponekad su dovoljno jasan znak. Na kraju krajeva, koga uopće briga kako spava Tomo Horvatinčić i grizu li ga "sjenice savjesti". Znamo da ne spava tamo gdje bi trebao spavati. U tom bombardiranju nebitnim informacijama s ogromnog imanja, priču smo usmjerili na nemirnu savjest nesavjesnog tajkuna i drvored kestena. Proučavamo grb s ograde, analiziramo kako je do bogatstva došao, kakvo se vino krije u bačvama i pitamo se leži li sreća u novcu. Kao da nam treba još nešto da dodatno potakne ljutnju prema sudstvu koje nije reklo: "Brate, ubio si ženu i pobjegao s mjesta nesreće, skoro pobio neku djecu u Bregani, nakon toga nastavio ne jebati živu silu i skupljati kazne, a kao šećer na kraju, sjeo si u gliser i ubio još dvoje ljudi. Čekanja presude na slobodi? Odjebi."

Poslije svega, doći ćemo do zaključka da je novac odlična stvar i da lošije spavaju oni koji su zaboravili koji se hrvatski velikan nalazi na novčanici od tisuću kuna. Kako stvari stoje, svi ćemo uskoro spavati ubijeni tabletama za smirenje i sanjariti o sretnim završecima iz filmova i sporoj ali dostižnoj božjoj pravdi jer one druge očito nema. Tako je vjerojatno lakše.