BANALNO razrješenje ubojstva Ivane Hodak će u redovima hrvatskog establishmenta istovremeno izazvati i olakšanje i strah. S jedne strane, izgleda da ipak u pitanju nije nikakav demonski plan iza kojega bi stajala neka moćna i beskrupulozna organizacija, odnosno eskalacija sukoba u krugovima gdje granica "otmjenog društva" i kriminalnog polusvijeta nikada nije bila jasno određena. S druge strane, da je u pitanju ipak bilo nekakvo svođenje računa među "gospodom", tragedija bi iza sebe ipak mogla imati nekakvo racionalno objašnjenje, odnosno postojali bi parametri prema kojima se treba postaviti.

Kada se ispostavilo da su demonski planovi i računice odgovorni za smrt Ivane Hodak postojali tek u glavi ostarjelog skitnice, njihova iracionalnost je još jedan, možda čak i veći, razlog zbog kojeg stupovi hrvatskog društva sada odjednom moraju početi gledati sebi iza leđa dok hodaju na ulici. Dodatni razlog - iako se o njemu baš i neće pretjerano govoriti u medijima - jest taj što će se, bez obzira na ritualne osude bezumnog čina i stručnjake koji počinitelja nazivaju bešćutnim psihopatom, među hrvatskim plebejcima ipak moći iščeprkati daleko više razumijevanja za Šlogarove motive nego sućuti s obitelji Hodak.

Ubojice se veličaju kao heroji

Ma koliko takav stav izgledao izopačenim, neljudskim i "politički nekorektnim", dovoljno se podsjetiti žalosne činjenice da je u ovoj zemlji već uspostavljen presedan na temelju kojeg se ubojice veličaju kao heroji. Ta se matrica može iskoristiti i za Mladena Šlogara.

Sam ubojica je temelje za takav scenarij postavio rekavši policajcima kako je zlosretna pravnica njegovom metom postala kao pripadnica "zlatne mladeži". Tako s jedne strane imamo žrtvu koja pripada povlaštenoj, bogatoj i utjecajnoj manjini hrvatskog društva; otac joj je jedan od najuglednijih odvjetnika, majka joj bivša potpredsjednica vlade, a njeno lice se stalno povlači na naslovnicima hrvatskih časopisa o životu bogatih i slavnih. Odrasla je u bogatstvu i uživala u životnom stilu o kojemu većina stanovnika Hrvatske može samo sanjati. Naravno, ne treba zaboraviti ni to da je pripadala obitelji odvjetnika, odnosno odabrala profesiju čija je omrznutost proporcionalna njenom društvenom utjecaju.

Ubojica je, pak, obični, mali anonimni čovjek koji je vjerojatno dobivao ništa drugo do prezrivi pogled kad god je na ulici pitao za kunu. I, da stvar bude gora, riječ je o nekome tko je ostao bez kruha i krova nad glavom - sudbina koja, s obzirom na ekonomske trendove - prijeti sve većem broju stanovnika ove zemlje. Lako je zamisliti kako je tinjajuća napetost između "Njih" na vrhu i "Nas" na dnu bila jedan od katalizatora za Šlogara da osmisli i u djelo sprovede svoj zločinački plan, odnosno da se na najgori mogući način istjera nekakva socijalna pravda. Kada već "Oni" ne mogu s "Nama" podijeliti svoje bogatstvo i sreću, neka barem na trenutka osjete strah, bol i očaj.

Problem je u tome što Šlogar u tome nije usamljen. Na našim ulicama možda postoje desetine ili stotine tisuća ljudi koji misle isto što i on, samo što nisu u prilici ili dovoljno ludi da ponove njegov zločin. A da takvo raspoloženje doista postoji, i da je šire od klošarskih i sličnih marginalnih krugova, svjedoče i neki događaji nakon atentata. Jedan hrvatski bloger je tako izazvao mini-kontroverzu "politički nekorektnim" naslovom svog posta posvećenog Ivani Hodak, a kojim je samo citirao epitete koje su pokojnici dijelili sudionici skupa kojim se prosvjedovalo zbog njenog ubojstva. Nešto kasnije je jedan ugledni tjednik, prepoznavši slične sentimente među potencijalnim čitateljstvom, Ivanu Hodak "počastio" odgovarajućom foto-montažom na naslovnici.

"Svi smo mi Mladen Šlogar"

Ako krvoločni skitnica stjecajem okolnosti i postane junakom parole "Svi smo mi Mladen Šlogar", to ne bi bio prvi slučaj, čak ni na ovim prostorima. 10. rujna 1898. godine u Švicarskoj mladi talijanski anarhist Luigi Lucheni je rašpom ubio austrijsku caricu Elizabetu. Kada su ga na sudu upitali za razlog, Lucheni je rekao da mu je cilj bio likvidirati okrunjenu glavu kao simbol tlačiteljske klase, a da uopće nije bilo važno koju. Popularna "Sissi", isto kao i Ivana Hodak 110 godina kasnije, imala je nesreću da ubojici bude najlakša meta. Lucheni je na kraju umro u zatvoru, ali ne prije nego što su se u sirotinjskim četvrtima širom Europe o njemu počele pjevati pjesme, uključujući i one u splitskom Varošu koje će inspirirati Miljenka Smoju.

Šlogar bi se umjesto te počasti najvjerojatnije zadovoljio trajnim rješenjem svojih egzistencijalnih pitanja - misije koju je na svoj perverzni način najvjerojatnije uspio ispuniti. Oni koji ostanu van zatvorskih zidina moraju se suočiti svijetom punom neizvjesnosti, nalik na Wellsov roman u kojemu su mladi, lijepi i bezbrižni Eloi na površini svake noći morali strepiti od ružnih, prljavih, "šljakerskih" Morloka iz podzemlja. Mnogi bi banalnu, ali surovu, istinu mijenjali za složenije ali "podnošljivije" mafijaško ubojstvo.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Dragan Antulov