SVE ČEŠĆE se u javnim i političkim raspravama govori o "priznanju Palestine" kao ključnom koraku za rješavanje sudbine Palestinaca, posebno zbog teških stradanja u Gazi.

Stanje je sve gore unatoč priznanjima

Palestinu je već priznalo više od 140 država, a stanje u Gazi je sve gore. Situaciju čini složenom, između ostalog, to što su dva glavna palestinska područja pod različitim upravama i kontrolama. Zapadna obala je djelomično pod upravom Palestinske samouprave. Pojas Gaze pod kontrolom je Hamasa, terorističke organizacije odgovorne za masakr 7. listopada 2023. godine.

Palestincima je, slažu se svi, nužno pružiti konkretnu pomoć i zaustaviti rat, zato se sve glasnije razgovara i o strožim sankcijama Izraelu kao obliku pritiska da se poštuju ljudska prava u Gazi. No, može li priznanje samo po sebi riješiti složene političke, teritorijalne i sigurnosne izazove koji proizlaze iz takve podijeljenosti?

Povjesničar Špelić: Nezavisnost Palestine je proglašena 1988., ali granice nisu definirane

Povjesničar i novinar HRT-a Dario Špelić za Index je detaljno pojasnio povijest i složenost ovih odnosa te ključne prekretnice koje su oblikovale današnju situaciju.

"Jaser Arafat, kao čelnik Palestinske oslobodilačke organizacije, u studenom 1988. je u Alžiru na sjednici Palestinskog nacionalnog vijeća  proglasio nezavisnost Palestine. Tom prigodom Arafat nije definirao granice Palestine, tada PLO još nije priznavao Izrael. Nakon pregovora u Oslu 1993. i nakon Washingtonskog sporazuma, koji je rezultat Osla 1, PLO i Izrael u Deklaraciji o načelima izmjenjuju priznanja", navodi Špelić.

"To znači da se potvrđuju granice nastale nakon prvog Arapsko-izraelskog rata 1948/49. i granice potvrđene dvjema različitim rezolucijama Ujedinjenih naroda. Rezolucija 242 je nastala nakon Šestodnevnog rata 1967. u kojem je Izrael pobijedio vojske susjednih arapskih zemalja i okupirao Sinaj, pojas Gaze, Zapadnu obalu i Golansku visoravan.

Ta rezolucija kaže da se Izrael treba povući na granice prije tog rata i u zamjenu za to treba doći do razgovora o miru na temelju načela "zemlja za mir". Rezolucija 338 je to ponovila nakon Jomkipurskog rata 1973. Te dvije rezolucije su bile ključne za razgovore u Oslu", govori Špelić.

"Granice se znaju, ali tu je tek početak problema"

Dodaje da je tako pitanje granica praktički riješeno.

"Ali tu je početak problema. PLO inzistira na pravu na povratak palestinskih izbjeglica iz Prvog izraelsko-arapskog rata. Druga stvar je da se u međuvremenu na Zapadnoj obali doselio veliki broj Židova, oko 700 tisuća. Pravo na povratak, a pogotovo kontinuirano židovsko naseljavanje na Zapadnoj obali rijeke Jordan dovodi u pitanje granice iz 1948. 

Znamo da izraelski ministri Bezalel Smotrich i Itamar Ben-Gvir promoviraju ideju o izgradnji židovskog naselja na području E 1 (Istok 1) kojim bi se zatvorio prsten oko Istočnog Jeruzalema. Tako bi se istočni Jeruzalem odsjekao od područja pod kontrolom Palestinske nacionalne vlasti", podsjeća naš sugovornik.

"Granice se znaju, njih jasno definiraju rezolucije UN-a. Ali stanje na terenu, prije svega naseljavanje židovskih doseljenika na Zapadnu obalu, znatno otežava postizanje sporazuma na temelju rezolucija 242 i 338", rekao je.

"To što priznajete Palestinu, ne znači da priznajete Hamas"

Što se tiče Hamasa, kaže da on ima status terorističke organizacije koja vlada Gazom od 2007. i kratkog rata s Fatahom.

"Kad se priznaje Palestina, priznaje se Palestinska samouprava (Palestinska nacionalna vlast) na čelu s predsjednikom Mahmudom Abbasom iz Fataha, najjače političke organizacije u PLO-u. Kad priznajete Palestinu, priznajete vladu Abassa. Problem je što Hamas ne želi pustiti pojas Gaze. Prema mom mišljenju, to što priznajete Palestinu, ne znači da priznajete Hamas", precizirao je.

Oko priznanja, podsjeća da je odmah 1988. Palestinu priznalo dvadesetak država, među njima su bili Sovjetski Savez i Egipat. Danas Palestinu priznaje više od 140 država svijeta.

"Svako priznanje je ipak važan i simboličan čin. Neka država tako de iure priznaje postojanje druge. Konvencija iz Montevidea iz 1933. propisuje četiri kriterija koje bi trebalo zadovoljiti da zemlja bude međunarodno priznata. To su stalno stanovništvo, definirane granice, vlada i sposobnost da se sklapaju dogovori s drugim državama", navodi.

"Palestina tu samo ima problema s teritorijem, ali rezolucije UN-a su jasne. No kako sam već naveo, problem je stanje na terenu koje je drastično izmijenjeno", kaže.

Važna priznanja Španjolske i Irske, ali nije ništa olakšalo stanovnicima Gaze

Posebno je odjeknulo španjolsko i irsko priznanje Palestine 2024. godine.

“To je bio simboličan čin koji je odjeknuo svijetom, ali nije donio olakšanje stanovnicima Gaze. Rat se nakon tih priznanja nastavio još većom silinom. No ta priznanja su ipak bila važna jer se radi o EU državama.

Ako Španjolska i Irska priznaju Palestinu, zašto druge članice EU to ne bi učinile? U tom pitanju je važnost tog priznanja. Francuski predsjednik Macron najavio je da će njegova zemlja formalno priznati Palestinu na rujanskom zasjedanju Generalne skupštine UN-a.

Tako će Francuska postati prva zemlja članica skupine G7 koja će to učiniti. Ako to napravi Francuska, zašto druge članice te skupine, poput Velike Britanije, to ne bi učinile?”, dodaje Špelić.

"Rat se mora zaustaviti"

Pitamo ga zašto se ipak toliko govori o tim priznanjima ako vidimo da ona ne mijenjaju situacija na terenu.

"Definitivno ima razloga za takve zaključke. Ta priznanja do sada nisu zaustavila rat koji je započeo u listopadu 2023. Prvo i osnovno, mora se zaustaviti rat u Gazi. Nedopustivo je da iz dana u dan pogiba toliko civila, nije prihvatljivo da taj rat uskoro uđe u treću godinu. Nisam siguran da Izrael zna što tamo radi, očito se Hamas pokazao tvrdokornijim protivnikom nego su mislili.

Ne zaboravimo da je rat u Gazi doveo do pogoršanja stanja na Bliskom istoku. Izrael je napao Hezbolah i tako je Libanon postao ratište. Nakon toga zaratili su Izrael i Iran. Pored toga, milicija Hutista iz Jemena raketama gađa Izrael i ometa pomorski promet Crvenim morem. Do zadnje eskalacije tog sukoba došlo je prije nekoliko dana kada je Izrael pokušao u Kataru ubiti vodstvo Hamasa.

Je li tu kraj? Do mira na Bliskom istoku doći će kada se postigne dogovor između Izraela i Palestine i tako riješi uzrok problema koji skoro jedno stoljeće potresa Bliski istok.  Rješenje je mirovni sporazum između Izraela i Palestine. Priznanja pojedinih zemalja su važan, ali tek simboličan čin", objasnio je.

Smatra da su sankcije simbolička stvar

Ne vjeruje da sankcije Izraelu mogu nešto promijeniti.

“Jesu li ekonomske sankcije slomile vojni stroj Rusije? Postoji niz stručnih djela, na primjer knjiga Nicholasa Muldera "Economic Weapon", koje objašnjavaju zašto sankcije ne daju željene rezultate. Ekonomske sankcije ne zaustavljaju rat. Za Izrael je samo jedna zemlja bitna. To su Sjedinjene Američke Države, dok SAD stoji iza njih, oni neće oskudijevati ratnim materijalom.

Sad gotovo 100 posto možemo reći da administracija Donalda Trumpa ne namjerava pritisnuti Izrael na taj način. Sve druge sankcije bi bile samo simboličan čin, ne bi mogle pritisnuti Izrael da prestane s napadima u Gazi”, objašnjava.

"Rješenje je u dvije države"

Vjeruje da je rješenje u dvije države.

"Najrealnije političko rješenje je postojanje dvije države, što je zacrtano u studenom 1947. na Generalnoj skupštini UN-a koja je tada glasala da se u Palestini stvore židovska i arapska država. Ali ovdje imate izraelsku vladu koja ustrajno ne prihvaća mogućnost postojanja palestinske države i Trumpa koji podržava taj stav.

Neke prijašnje američke administracije su radile na takvom rješenju. Clintonova administracija bila je zadnja koja je ozbiljno radila na rješenju izraelsko-palestinskog sukoba.

 U svakom slučaju, bitna su dva poteza na kojima treba raditi. Jedno je zaustaviti rat, a drugo početi ozbiljne pregovore koji za cilj imaju postizanje političkog rješenja tog sukoba. Kad se krene raditi na rješenju da postoje dvije države, to će biti korak od 700 milja", zaključio je Špelić za Index.