Foto: FAH, Index

DOZVOLITE mi na početku jednu povijesnu digresiju. Ove godine se obilježava 150 godina Viške bitke – gdje je austrijska mornarica pobijedila bitno snažniju talijansku flotu. Austrijsku borbenu grupu vodio je mladi admiral Wilhelm von Tegetthoff. Noć kada su se približavali Visu bila je teška, južina je valjala teške i ne baš elegantne ratne brodove.

Protiv svih ratnih pravila – prema trećinu jačem neprijatelju, Tegetthoff je znao da se može osloniti samo na dvije stvari: svoju ratnu taktiku i srca svoje posade, sačinjene velikim dijelom od Hrvata i ponekog ličkog Srbina. I što je admiral radio te odsudne noći, kada su tisuće ljudi znale da idu u boj u kojemu je velika mogućnost da nestanu pod morem Viškog kanala?

Admiral je stajao na otvorenom mostu svog broda S.M.S. Erzherzog Ferdinand Max. Svaki mornar ili časnik koji su te noći pogledali prema mostu – mogli su vidjeti svog zapovjednika kako u urednoj mornaričkoj odori gleda preko pramca. Tu je, šiban južinom, na dijelu broda koji se najviše valja – stoji i gleda prema naprijed. Nije skriven, nije negdje u dubini zaštićen čelikom, već vodi flotu, vodi svoje ljude i zapovijeda grupacijom koja je u odnosu na neprijatelja imala premalo čelika, premalo cijevi, ali dovoljno srca i volje. Wilhelm von Tegetthoff bio je ne samo zapovjednik, inovator ratne taktike, već i lider – jedan od onih koji viču: „Za mnom!“, a ne „Juriš!“

Hrvatska danas nije u takvoj odsudnoj opasnosti, tu smo bili prije četvrt stoljeća. Neovisno o lošem političkom i gospodarskom stanju – ne morate se plašiti Viškog kanala, nakon vjekovnih borbi, Hrvatska i Italija su u istom vojnom savezu.

No, u krizi smo, ne treba to posebno objašnjavati – od političkih napetosti do sve jasnije istine da se zbog odlaska kadrova zdravstveni sustav prenapreže i da je blizu trenutak kada ga nećemo moći održati. Sabor je izabran i bavi se prihvaćanjem raznih izvješća javnih tijela od prošle godine. Novih, reformskih zakonskih koraka nema. Vlada je izgubila jednog ministra – i nema se pojma kada će se novi imenovati (čak se sada spekulira o ukidanju Ministarstva branitelja). Neki drugi ministri imaju afere i aferice. Dužnosnici se imenuju na kapaljku – valjda SDP-ovi kadrovi nisu ni sanjali koliko će se dugo održati na vlasti.

Broj nezaposlenih drži samo činjenica da Slavonci doslovno svake noći odlaze prema Njemačkoj – kao krajem 60-tih godina prošlog stoljeća.

I u svemu tome – legitimno se upitati – gdje je premijer? Što radi Tihomir Orešković? Vozi li ovaj brod s otvorenog mosta ili je negdje duboko u čeličnoj utrobi? Ili rječnikom modernijeg stoljeća – da li možda pokušava voziti automobil sa zadnjeg sjedišta, kako se nikome ne bi zamjerio?

Milijardu je problema i milijardu je pitanja – a prvi čovjek Vlade šuti. Ne zaboravimo, u našem ustavnom sustavu kancelarskog tipa, premijer je praktično i prvi čovjek države.

Objave na Fejsu

Da budemo precizniji, premijer s građanima komunicira preko – Fejsa. Građanin Orešković tako kaže drugim građanima (da ne spominjemo građevine): „Pluralizam je temelj demokracije.

Pluralizam podrazumijeva različitost mišljenja i dijalog. Nažalost, dijalog u hrvatskom javnom prostoru postaje sve oštriji i u njemu je sve manje tolerancije. Ne smijemo zaboraviti našu prošlost, ali bolja budućnost mora biti naš cilj. Većina građana koji me zaustave na ulici žele razgovarati o egzistencijalnim pitanjima i o budućnosti. Nažalost, to raspoloženje javnosti ne odražava se u prostoru javne komunikacije i u medijima. Očekujem od svih sudionika javne komunikacije da im tolerancija prema sugovorniku, činjenice i istina budu polazište s kojeg će voditi rasprave“.

Ovo je super. Ako imate sastavak u srednjoj školi. Zgodno je naravno pisati upise na Fejsu, uz malo sreće čovjek djeluje tolerantno, pametno i odmjereno, a ako je premijer prenijet će ga i drugi mediji, pa će o izjavi saznati i šira publika od one koja prati Facebook stranice predsjednika Vlade.

Međutim, to jednostavno nije put – Hrvatska je u prevelikim problemima da bi se premijer ograničio na protokolarne izjave, a političke aktualnosti komentirao na društvenoj mreži. Je li premijer nešto rekao o tome tko će biti ministar branitelja? Što misli o ideji ukidanja tog ministarstva (jer valjda on to i predlaže!)? Napokon, što se događa sa (su)potpisom oko smjene šefa SOA-e? Činjenica da je čelni čovjek obavještajne zajednice zapeo „napola“ razriješen, nikako nije sitnica. Je li Orešković o tome razmislio ili nije? Je li ga predsjednica dovela u nezgodan položaj?

Što se događa s Državnim proračunom i kome će rezati? Ako nema zakonskih promjena – odnosi prihoda i rashoda ostaju manje-više jednaki kakve smo imali za vlade Zorana Milanovića, pa se postavlja i pitanje čemu onda uopće nova Vlada? Kakva je premijerova razvojna vizija Hrvatske?

Hoćemo li se baviti turizmom ili visokom tehnologijom?

Muk. Iz Banskih dvora imamo samo muk. Javlja se jedan potpredsjednik Vlade, Tomislav Karamarko i to uglavnom tako da lupa blesave izjave unutar kampanje za interne HDZ izbore. Drugog potpredsjednika, Božu Petrova, tek ponekad potiho čujemo, kao što u proljetnim noćima ponekad možemo čuti slavuja. Lijepo priča, ali se ne vidi. Premijer – kao da ne postoji.

Lik i djelo financijskog direktora

Tihomir Orešković po struci je financijski direktor. Nakon diplome iz kemije praktično je odmah nastavio na MBA studij – dakle vidio je sebe s brojevima, a ne s menzurama. Godine 2008. stekao je i CMA - certifikat ovlašteni upravljački računovođa. Dobar je u struci. Da nije dobar financijski direktor, kompanije u kojima radi ga ne bi zaposlile ni plaćale koliko su ga već plaćale.

Tihomir Orešković je u svojoj struci uspješan. I radio je važne poslove. Nikome tko vodi firmu s preko stotinjak ljudi ne bih preporučio da radi bez financijskog direktora. Ne samo radi poslovanja vlastite firme – dobar financijski direktor prati i poslovanja partnera i konkurenata. Financijski direktori su važni i obično vrlo sposobni ljudi. Koji puta (ima primjera iz prakse) znaju firmi uštedjeti milijune ili milijarde – recimo kada temeljem javno dostupnih financijskih podataka otkriju da važan poslovni partner ima probleme. Bonusi koje znaju dobiti mogu biti vrtoglavi – a nemojte misliti da vlasnici kompanija dijele bonuse bez veze.

No, s druge strane, posao financijskog direktora uglavnom je tih i miran. To su ljudi koji rade sami ili s vrlo malim timom, čija većina posla se svodi na gledanje brojeva na ekranu (ili čak više ekrana s tablicama), pisanje izvješća i povremene nastupe na sastancima uprave. Uglavnom to je posao rudarenja informacija i upravljanja novčanim tokom kompanije – važan, no tih, precizan i pipav. Iznimno je to drugačiji posao od posla političara, a kamoli posla predsjednika Vlade čiju saborsku većinu drži više od 10 stranaka i pokreta i gdje je i upućenome građaninu teško nabrojati tko uopće čini saborsku većinu.

Je li Tim Orešković sposoban za to? Šuti li jer je poslovno naučio šutjeti izvan kruga poslovnih sastanaka (financijski direktori praktički nikada ne govore javno), šuti li jer shvaća da je Karamarko onaj koji u biti vodi Vladu, a Petrov onaj koji pokušava politički preživjeti uz HDZ, koji po običaju guta partnere? A možda naš Tim šuti zato što već sanja kanadske planine i bistra, ledena jezera kanadskih provincija te u sebi razmišlja: „U što li sam se ovo uvalio?“

Vladu mora voditi jedan, ne trojica

Kao i svaki složeni sustav – i Vlada mora imati jednog šefa, a ne trojicu. A šef mora biti onaj koji će se javljati kada treba odgovarati na dvojbena, teška, zeznuta ili na svaki način problematična pitanja. Pa i kada je javna scena „užarena“ kao ovih dana – onda to rješava onaj koji vodi, dakle premijer, a ne netko od potpredsjednika ili još niže rangiranih dužnosnika. Nikako stranačka tijela (koja još užare umjesto da smire javnu scenu).

Tihomir Orešković se oko politike ne izjašnjava – makar mu je upravo politika posao. Ne govori o problemima i prozivkama njegovih ministara, makar bi dobar šef trebao prvi zaštiti svog radnika.

Spominje tek proračun – koji ionako moramo donijeti jer bi se inače zemlja financijski zablokirala krajem trećeg mjeseca.

Orešković se, čini se, ponaša ne kao premijer, već kao potpredsjednik zadužen za financije. A to nije dobro – on je premijer i ako želi voditi zemlju u krizi, mora pokazati liderske sposobnosti. Ako ih ne pokazuje, i još dodatno omogućava potpredsjednicima da vode – onda će svaki dužnosnik, a i mnogi od službenika shvatiti poruku – sustav subordinacije ne funkcionira, vlast ne djeluje kako bi trebala i može se biti samostalan.

Hrvatska ide lošim putem – to ne moramo posebno obrazlagati. Međutim, taj put se još ne mijenja, a vrijeme prolazi. Čujemo neke najave, ali neke promjene zakonskog okvira, načina rada državne i javne uprave, odnosa države prema privrednicima – baš i ne vidimo. A nemamo beskonačno vremena. Reforme koje se spominju – nestale su, bez zakonskih promjena, kojih nema ni na vidiku, sve ostaje definirano propisima prošle Vlade, pa će onda i ovogodišnja državna politika ostati jednaka prošloj.

Premijer u međuvremenu prima neke ljude, zasigurno i nešto radi – ali nama građanima se ne obraća i ne navodi ni odgovore ni objašnjenja, već samo čitamo opće stvari – prekinimo unutarnje sukobe i stvari će se riješiti. Pa nije li valjda baš premijer predložio Saboru baš ovu Vladu koja, čini se, generira previše skandala da se sve može popratiti? Nije li baš premijer odabrao ministre koji su se posvađali upravo s onima koje bi unutar resora trebali predstavljati? Nije li premijer već pokazao da ne drži konce u rukama? Kako uz ovakav nastup gdje ga oko mnogih važnih tema jednostavno nema – misli upravljati i državom i koalicijom od desetak stranaka? Ili misli samo pisati na Fejsu, baviti se financijama i politiku ostaviti drugima, pa koliko ide, dok se stvari previše ne zablokiraju?

Premijer se istina može pokušati ponašati poput glumca nijemog filma, ići nekim svojim putem i komunicirati Fejsom, kao što se nekada komuniciralo međunatpisima, no tako neće doći do rezultata. Već sada iz vladajuće koalicije čujemo totalno disonantne tonove, a dirigenta koji bi to uskladio – nema, odnosno „usklađivanje“ mu se svodi na preplašeno pisanje na Fejsu.

Plovimo li još na brodu kojemu je kapetan Tim Orešković, ili smo udarili u santu, tonemo i sad je priča: „Svatko za sebe!“ Ako je ovo drugo – vjerojatno neće proći puno vremena do novih izbora.

Hrvatska, kako bi se izvukla iz ovoga gdje smo zapeli, treba premijera koji ima „ono nešto“ što je imao Wilhelm von Tegetthoff. Čovjek koji je stajao na otvorenom mostu, kao primjer svima, i gledao preko pramca, aktivno stvarajući budućnost! Samo se tako može pobijediti.