JAKOV Josifovič Džugašvili (18. ožujka 1907. – 14. travnja 1943.) bio je najstariji sin Josifa Staljina, vođe Sovjetskog Saveza, i njegove prve supruge Jekaterine (Kato) Svanidze. Živio je život obilježen složenim odnosom s ocem, osobnim borbama i tragičnim završetkom tijekom Drugog svjetskog rata.

Jakov je rođen u selu Borji, blizu Kutaisija u Gruziji, tada dijelu Ruskog Carstva. Njegova majka, Kato Svanidze, umrla je od tifusa samo devet mjeseci nakon njegova rođenja, 1907. godine. Josif Staljin, tada mlad revolucionar, prepustio je Jakova na brigu Katoinoj obitelji, prvenstveno njezinoj sestri i tetki u Tbilisiju, gdje je Jakov odrastao govoreći samo gruzijski. Tek 1921., u dobi od 14 godina, Jakov je poslan u Moskvu kako bi nastavio školovanje, gdje se suočio s poteškoćama u učenju ruskog jezika i prilagodbi novom okruženju.

Odnos s ocem bio je izrazito napet. Staljin je prema Jakovu pokazivao malo naklonosti, često ga kritizirajući zbog tihe i povučene naravi. Jakov je bio nesretan, a njegovi pokušaji samoubojstva u mladosti, uključujući jedan incident 1920-ih kada se ustrijelio zbog nesretne ljubavi (preživio je s lakšim ozljedama), dodatno su produbili jaz između njih. Staljin je navodno ismijavao sinov neuspjeh, rekavši: „Ne zna čak ni pucati kako treba."

Jakov je studirao inženjerstvo, a kasnije, na očev inzistiranje, upisao vojnu obuku za topničkog časnika. Oženio se dva puta i imao troje djece, od kojih su dvoje doživjelo odraslu dob: Evgenij i Galina.

Drugi svjetski rat i zarobljeništvo

Tijekom Drugog svjetskog rata Jakov je služio kao poručnik u Crvenoj armiji, zapovijedajući topničkom baterijom. U srpnju 1941., tijekom bitke kod Smolenska, njemačke snage zarobile su ga nakon što je njegova jedinica bila opkoljena u blizini Vitebska. Njegovo zarobljeništvo postalo je propagandni alat za Nacističku Njemačku, koja je koristila letke i radijske prijenose kako bi demoralizirala sovjetske trupe, tvrdeći da se čak i Staljinov sin predao.

Prema dostupnim izvorima, Jakov je odbijao surađivati s Nijemcima tijekom ispitivanja. Bio je premještan između nekoliko logora, uključujući Hammelburg i Lübeck, prije nego što je 1942. prebačen u koncentracijski logor Sachsenhausen u Njemačkoj.

Postoje spekulacije da su Nijemci razmišljali o razmjeni Jakova za njemačkog feldmaršala Friedricha Paulusa, zarobljenog nakon bitke za Staljingrad, ali Staljin je navodno odbio prijedlog, rekavši: „Ne mijenjam vojnika za feldmaršala." Ova izjava, iako često citirana, nije jednoznačno potvrđena izvorima.

Smrt i razne teorije

Okolnosti Jakovljeve smrti u Sachsenhausenu 14. travnja 1943. ostaju predmetom rasprave i nagađanja, a pouzdani izvori nude različite verzije. Prema engleskoj Wikipediji, njemačke vlasti izvijestile su da je Jakov poginuo nakon što je potrčao prema električnoj ogradi logora, što je protumačeno kao samoubojstvo ili pokušaj bijega.

Jedna verzija sugerira da je do incidenta došlo nakon svađe s drugim zatvorenicima, možda britanskim, oko banalnog razloga poput korištenja zahoda. Druga teorija, koju podupiru njemački dokumenti otkriveni nakon rata, tvrdi da je Jakov ustrijeljen dok je pokušavao pobjeći.

Encyclopaedia Britannica potvrđuje da je Jakov umro u Sachsenhausenu, ali ne navodi točan uzrok, ističući da je bio zarobljenik u logoru i da je njegova smrt povezana s tim okolnostima.

Neki izvori, poput memoara njegove kćeri Galine, tvrde da je Jakov možda poginuo ranije, tijekom borbi 1941., a da su njemačke tvrdnje o njegovu zarobljeništvu bile dio propagande. Međutim, ova teorija nije široko prihvaćena, jer postoje dokumenti, uključujući njemačke evidencije i poslijeratne britanske analize, koji potvrđuju njegovo prisustvo u logoru.

Sovjetske vlasti dugo su šutjele o Jakovljevoj sudbini, dijelom zbog Staljinova stava da su zarobljeni vojnici izdajnici. Godine 1977. Jakov je posmrtno odlikovan Ordenom Domovinskog rata prve klase za hrabrost, ali obitelj nije smjela preuzeti medalju, što odražava ambivalentan odnos vlasti prema njegovoj ostavštini.