RETORIKA, verbalna i neverbalna komunikacija, izgled i povrh svega, gluma trebale bi biti odlike uspješnog političara, jer tko još pamti (i postoje li uopće) političari koji se ističu "rebalansom proračuna" i "smanjenjem vanjskog duga"?

Zašto je Nixon izgubio, a Mesić dobio izbore? 

Godina je 1960. U Americi su predsjednički izbori u punom jeku. Richard Nixon nadmoćno vodi u sučeljavanjima ispred Johna F.Kenedyja. Nixon je jak u argumentima, odlučan, snažan u izričaju. Počeci su televizije i nacionalna TV mreža organizira prvu televizijsku debatu u povijesti - sučeljavanje predsjedničkih kandidata. Nakon debate, koja je bila samo par dana pred izbore - potpuni obrat. Kennedy dobiva izbore! Nixonov tim je u šoku.

Na Institutu Albert Mehrabian u Americi tada počinje najveće istraživanje u povijesti o utjecaju neverbalne komunikacije na popularnost političara. Rezultati su šokantni, ali i dan-danas aktualni u praksi PR-a, marketinga, javnog nastupanja. Čak 93 posto dojma o govorniku stvara se na osnovu neverbalne komunikacije, za samo 7 posto dojma odgovoran je sadržaj. Što se zapravo dogodilo? Kennedy je u debati bio nasmiješen, zabavan, preplanuo od nedavnog ljetovanja na Floridi. Nixon blijed, mršav, iscrpljen od bolesti koju je upravo prebolio. Ozbiljan, namršten, zabrinut pogleda uprtog u pod, znojna čela u bitci u kojoj je 7 posto bio važan sadržaj, nije imao šanse…

Mesić je naučio

Pa što je to čemu vjerujemo u politici? Za koga će Hrvati glasati? Da vidimo što je na meniju.
Na čelu države je još uvijek duhoviti Mesić čije jezične i izgovorne pogreške malo tko registrira, kojemu se opraštaju nespretnosti u odnosima s medijima, koji je bezazlen i kao takav nikoga previše ne iritira, ali niti previše inspirira. Govor tijela mu je usklađen, predsjednik je evidentno radio na svom medijskom nastupu, guste obrve mu bitno pomažu u stvaranju interesa za ono što govori i čine ga "djedamrazovski" dobroćudnim.  Vjerodostojan je - sluša svoje savjetnike i kad odluči umiroviti generale, učini to. Govor mu je razgovijetan, tempo umjeren. Voli pričati priče, ima smisla za dramatiku i prosječan Hrvat zadovoljan je predsjednikom. Sklapa vrhove prstiju u "toranj" i poručuje time - ja sam krovna institucija društva. Mesić je naučio.

Ivo Sanader - talent, vještina ili gluma?

Kao pravi glumac (što često jest posao iskusnog političara), vjerno igra ulogu odlučnog i nepokolebljivog vođe. Ne čita mu se na licu u što vjeruje, a u što ne. Sanader nikada neće reći samo "imamo punu podršku irskog premijera Bertyja  Acherna", nego će uvijek dodati - "mog dobrog prijatelja Bertyja Acherna". Radi se o u retoričkoj praksi poznatoj kao "tehnika imponiranja" u kojem  pozitivne stvari, važne ličnosti, prikazujete kao sebi bliske. Nije li neki državnik njegov prijatelj, reći će "XY, veliki prijatelj Hrvatske". Tko to može pobiti? Sanader je iskusan političar i odličan glumac, no umijeće uvjeravanja doveo je do toga da više nema spontanosti i iskrenosti u njegovu nastupu. Ono što međutim javnost primjećuje, jest kroničan  nedostatak smisla za humor. Taj ozbiljni deficit  u najvećoj je mjeri došao do izražaja kad nije jednom prilikom znao prihvatiti novinarkin kompliment, nego se uvrijedio i oštro reagirao, što je u  suprotnosti s džentlmenskim kodeksom i nezamislivo za suvremenog europskog političara. Što li krije njegov strah od komplimenata? Teško djetinjstvo? Nepoznavanje osnovnih pravila bontona? Ne zna se.

Zoran Milanović - ni novo lice, ni tako mlad

S "Drugovi i drugarice" odlično je pogođen onaj dio biračkog tijela koji uz te termine veže najljepše godine svog života. Odlično, tržišno, racionalno. Milanović dobro izgleda, no njegovi birači čeznu za pokojim osmijehom koji bi sugerirao entuzijazam i oduševljenje vođe najjače opozicijske stranke. Za sada mu, čini se, birači najviše zamjeraju nedostatak aktivnog slušanja koji naročito dolazi do izražaja u nestrpljenju prilikom intervjua, prekidanju sugovornika. S obzirom na profil hrvatskog birača, Milanović koristi previše stranih riječi koje u političkom govoru zvuče previše elitistički  jer je masi primjereniji jednostavan rječnik, kratka, razumljiva i jasna rečenica. Ako želiš predstavljati socijaldemokrate, takva ti mora biti i retorika. K vragu, pa nećemo valjda pamtiti SDP po "porezu na kapitalnu dobit"? Neka iz naftalina izvuče zaboravljena radnička prava, ili neka pogleda govore Gerharda Schroedera ili Tonija Blaira. Hoće li Milanović iskoristiti odličan potencijal i početnu prednost, ovisi samo o njegovoj svijesti i potrebi da se politički, govornički i medijski educira. Politika nije stihija, nego težak i predan rad na sebi. Moja je ocjena da mu za to neće biti dovoljno vrijeme do izbora, nego sljedeće četiri godine, bez obzira na ishod izbora.

Retorika stranačkih liderica  - Pusić nije naučila, Adlešić bez humora

Sve se pobrkalo. Retorika kakvu koristi Vesna Pusić, predsjednica narodnjaka, je zapravo liberalna. Liberali su međutim u koaliciji s konzervativnom seljacima i što tu reći o nekoj vjerodostojnosti?

Đurđa Adlešić definitivno ima dobru dikciju, relativno dobru boju glasa, no i učiteljski nastup koji ne trpi pogovora. Uvijek prava, uvijek zdrava. No, kronično joj nedostaje kreativnosti u izražavanju, a humor, to nevjerojatno moćno oružje političkog govora i dalje ostaje samo daleka čežnja. Osim Mesića, ostaje nam u Saboru još samo Dragutin Lesar kao zadnja iskra kreacije i duhovitosti na hrvatskoj političkoj sceni.

Čačić - agresivac, Friščić - neartikuliran, Đapić - nerazumljiv

Josip Friščić nije spomena vrijedan kao govornik. Neartikuliran, ispodprosječan - seljaci su nažalost dobili bezličnog vođu pospana izgleda, miljama daleko od Radićevih sjajnih metafora i  "gusaka u magli"…

Uspjeh Đapićeve stranke nikada neće počivati na njegovim govorničkim vještinama, nego na distinktivnom programu i relativno stabilnom biračkom tijelu.

Znanstvenici se u politici ne snalaze

Ljubo Jurčić? Mogu li se uopće sveučilišni profesori, teoretičari navikli da ih se sluša, naučiti prodaji - da budu lideri i zabavljači, zanimljivi i inspirativni oratori? Ovisi samo o tome da li to žele.
U retorici se stil znanosti bogat informacijama, podacima, kompliciran i razumljiv uskom krugu ljudi svrstava u tzv. niski retorički stil (genus humile). Znanstvenikov govor očišćen je od patetike, metaforike i političkom je govoru dijametralno suprotan.

Lakše se naučiti  vještinama i tehnikama uspješne prezentacije nego ekonomiji, no prilagođavaju li se naši  političari-znanstvenici masama? Jurčić, Pusić, Letica… Bez sumnje, puno znanja, no ne budu li shvatili da predizborna kampanja nije sveučilišna predavaonica niti briselski ured koji traži čiste podatke, nego ekskluzivna prodavaonica u kojoj će pobijediti vještiji prodavači i bolji glumci, izgubit će bitku od iskusnog teatrologa. I ne mogu ni zamisliti da ih i u sljedeće četiri godine gledamo kako i dalje rade početničke greške.