U SAMO šest mjeseci SDP je od deset posto prednosti u anketama došao do deset saborskih mandata zaostatka za HDZ-om. Netko je za to morao odgovarati. U nedostatku boljih kandidata žrtveni jarac pronađen je u medijskoj savjetnici Zinki Bardić.

Tako su se nejakim plećima bivše novinarke, a sadašnje PR-ovke, slomila kola SDP-ove predizborne kampanje. Odjednom je jedna osoba koja bi po logici stvari trebala biti “pomoćno osoblje” u kampanji, proglašena ključnim kotačićem u mehanizmu koji je neočekivano zaribao.

Svi grijesi "Pedra"

Odmah je sastavljena lista grijeha: spot s Jadrankom Puž koja se pretvorila u blamažu s neautentičnom kumicom, poticanje svađe s Crkvom oko ukidanja vjeronauka, otvaranje pitanja dijaspore u kampanji što se pokazao kao samoubilački potez. Za poraz je jednoglasno proglašena osoba koja je trebala biti “skretničar” ideja, misli i projekata stranačkog vodstva. No, netko je očito zaključio da je prisvojila ulogu “strojovođe” koji je SDP-ov vlak odveo u provaliju.

SDP-ovci su tako pronašli Pedra, ali ne bi trebali misliti da će ubuduće zbog toga mirno spavati.
Zinka Bardić imala je u protekloj kampanji naramak drugih grijeha. Zaratila je s gotovo svim novinarima koji su pratili SDP, stvorila je “siege mentality”, urotničku atmosferu u kojoj je stvoren dojam da su svi protiv stranke, potencirala je sektašenje u stranci po principu “ili si s nama ili protiv nas”, prisvajala je ovlasti koje ne zaslužuje, dok je zapravo čitavo vrijeme funkcionirala kao PR savjetnik svom klijentu Ljubi Jurčiću. Neki joj zamjeraju i izoliranje Zorana Milanovića od ostatka stranačkog vodstva i njegovo “filanje” petparačkim replikama. 

No, ako je zbog toga SDP izgubio dobivene izbore, onda s tom strankom nešto nije u redu. Ako je cijela kampanja ovisila samo o jednoj medijskoj savjetnici, onda bi krivca za činjenicu da se SDP od sigurnog pobjednika preko noći pretvorio u sigurnog gubitnika trebalo potražiti na drugim razinama stranačke hijerarhije.

Jer, znalo se tko je Zinka Bardić i za što je sposobna. Bivša novinarka Radija 101 ostavila je trajan trag kao jedna od autorica čuvenog “Week Reporta”. Svi se sjećaju njezina uplakanog javljanja u eter kad je Stojedinici oduzeta koncesija. Bila je to tipična Zinka: dopustila je da joj emocije probiju profesionalnu oplatu. To joj se redovito događalo u karijeri medijske savjetnice, kad je zatvarala vrata novinarima nakon prvog negativno intoniranog teksta. Ako nisi s nama, onda si protiv nas.

Od Budiše do Jurčića

Prvi neuspjeh, koji joj je prikačio etiketu gubitnice, bila je predsjednička kampanja Dražena Budiše. Umjesto da na pobjedničkom valu koalicije SDP-HSLS omogući uvjerljiv trijumf šefu liberala, neočekivano je poražena od tadašnjeg političkog autsajdera Stipe Mesića. Ni kasnije joj nisu cvjetale ruže. Kao glasnogovornica ministra policije Šime Lučina sektaški se povezala s određenim novinarskim krugovima, davala im priče i teze, ali na kraju nije obavila osnovni dio posla: Šime Lučin bio je jedan od najomraženijih ministara, kasnije odstranjen iz vrhuške SDP-a. Na ovim izborima sličnu sudbinu doživio je i Ljubo Jurčić, njezin novi klijent.

Pokazao se kao politički analfabet kojeg nitko nije mogao uvjerljivo predstaviti kao premijerskog kandidata, a sramotna je vratolomija izvedena u izbornoj noći. Tada se Jurčiću spremala odmazda, na što ga je Zinka nagovorila da svim novinarima - od zagorskih do engleskih - ponavlja da je on budući premijer. Na čijoj strani je tada bila njezina lojalnost: na Jurčićevoj ili Milanovićevoj?

Milanović je slušao Ivana Račana?

Novinari koji su u protekloj kampanji pratili SDP žale se da su sa Zinkom Bardić više ulazili u konflikte, nego što su surađivali. Pokazalo se da je Zinka dobra za, grubo rečeno, spletkarenje i dilanje informacija, više nego za strateško razmišljanje i komuniciranje. Ona je doista imala utjecaj na Milanovića, ali puno manji nego što se sada želi prikazati. Šef SDP-a zapravo je nikad nije prihvatio, na njega je navodno puno veći utjecaj - na strateškoj razini - imao Ivan Račan, sin pokojnog šefa SDP-a.

Prema nekim informacijama, on je uvjerio Milanovića da ne ide protiv HDZ-a negativnom kampanjom, što se na kraju pokazalo kao glavni razlog poraza. Takva kampanja svela se na Milanovićeve petparačke replike iz Zinkina arsenala, dok je ostatak sadržaja netragom nestao. Još prije nego što je postao šef SDP-a, Milanović se žestoko usprotivio “spin doktorskoj” kampanji. Na kraju je samo to bilo od kampanje: on i Zinka putuju Hrvatskom i nabacuju se blatom na Sanadera. Umjesto da ide negativnom kampanjom i tako artikulira nezadovoljstvo javnosti vladavinom HDZ-a, Milanović je igrao prljavo. Još gore, osobno je preuzeo tu nezahvalnu ulogu i tako se valjao u blatu s HDZ-ovim pikzibnerima koji su odrađivali posao za svog šefa.
U takvoj kampanji - lišenoj sadržaja, obojenoj pljucanjem protivnika i posvećenoj kontroliranju štete, kao u slučaju dijaspore - normalno da je osoba poput Zinke Bardić isplivala na površinu. Zato ju je najlakše proglasiti krivcem. I još lakše odstraniti iz vlastitih redova, s obzirom da čak i nije članica stranke.

Nakon što medijska savjetnica izgori na lomači, SDP-ovo vodstvo samozadovoljno će se tapšati po leđima, uvjeravati da je na izborima ostvaren odličan uspjeh jer je osvojena hrpa mandata, a to što nije postignuto ono što je obećano i ono u što su sebe uvjeravali, sve to pet minuta prije objave izbornih rezultata, nije njihova krivnja. Oni su učinili sve što su mogli, ali savršenu strategiju osujetila im je Zinka Bardić. Za sve je kriva “zinkizacija”, a ne oni koji su se njome služili.

Tomislav Klauški 
Foto: Index