GRAĐANIN Matijanić predstava je redatelja Zlatka Pakovića koja na sceni progovara o preranoj i tragičnoj smrti jednog od najvažnijih hrvatskih novinara, Vladimira Matijanića. Redatelj Paković, poznat po svojem radikalnom društvenom angažmanu i beskompromisnom raskrinkavanju laži, odlučio je Matijanićevu sudbinu postaviti kao ogledalo suvremenoga društva.

U intervjuu za Index, na kojem je Vladimir Matijanić i sam bio novinar, redatelj Paković otkriva kako je dramaturški oblikovao temu smrti istraživačkog novinarstva te na koji način predstava progovara o stanju javnog zdravstva i medija u Hrvatskoj. Drama o smrti novinara Vladimira Matijanića premijerno će se izvesti 21. lipnja na otvorenoj sceni Plinara u organizaciji HNK Split.

Što Vas je potaknulo da život novinara Vladimira Matijanića prenesete na kazališne daske?

Smrt Vladimira Matijanića ogledalo je na kojem se zrcali liberalno-demokratski sustav progresivnog svijeta, u svojem, javno prikrivenom, paradoksalnom odstupanju između nominalnog i realnog. Karakter realiteta derivira se iz njegova imena kao liberalan i demokratski.

Ime, naime, uspješno prikriva puku činjenicu da demokracija i dalje treba robove, kako ih je trebala i na svojim počecima u Heladi, a liberalizam i dalje u svom temelju ima ozakonjenu pljačku – privatizirani javni resurs.

Na svijetu danas postoji 50.000.000 robova, ali oni su izvan samoprezentiranja svijeta. Ista ideologijska matrica strukturira i prezentiranje, medijaciju aktualnog genocida u Gazi. Moralna ocjena tog zlodjela ovisi o perspektivi interesa.

Tko tu ubija, a tko je ubijan? Ubijaju oni koji sudjeluju u proceduri demokracije, pripadajući liberalnom svijetu, uz to, dakako, i dominantnoj judeokršćanskoj euroatlantskoj civilizaciji, a ubijani su oni koji ne sudjeluju u liberalnoj demokraciji; oni nemaju ni svoga sabora, ni svoje države, a uz to su muslimani.

Stoga, kada čujemo da su pripadnici Hamasa ubili stotinu Židova, mi znamo izračunati da je ubijeno stotinu osoba koje sebi mogu priskrbiti život dostojan čovjeka, dakle, uništeno je stotinu ugodnih života za uzor. To je, dakle, napad na našu najdublju želju o vlastitom statusu. I tko je smrtonosno napao tu našu najdublju želju? Barbari koji žive kao teroristička stoka.

Kad čujemo da je u Gazi ubijeno na tisuće djece, znamo izračunati da je s lica svijeta nestalo nekoliko tisuća nasljednika onih koji si ne mogu priskrbiti život dostojan građanske uzoritosti: ta djeca su, dakle, samo loši kandidati za građane, toliko loši da nikada ne mogu uspjeti u nakani da postanu građanima, ako oni uopće imaju takve uljudbene nakane.

Tako se na razini liberalno-demokratske svijesti svodi račun ovog genocida i njemu sličnih zločina diljem svijeta koji nije svijetom. Biti privilegiran shvaća se kao biti pomazan, odabran – dotaknut prstom tog jedinog, strogog, neumoljivog Boga. Kad razmišljam o smrti Vladimira Matijanića, sve ove povijesne slike vraćaju mi se pred oči. Zašto? Zato što je smrt Vladimira Matijanića zrcalo u kojem se ogleda perverznost sustava.

Vaš kazališni rad poznat je po radikalnom društvenom angažmanu i beskompromisnom raskrinkavanju laži. Na koji način ste u "Građaninu Matijaniću" nastavili svoj prepoznatljivi autorski pristup?

Ako publici kojoj se obraćate predočite prizore za koje je ona odgovorna, ako, kao što to čini Hamlet režirajući "Mišolovku", u prizore predstave hvatate kao u stupicu one zločine služitelja sustava koji su medijski zatajeni, onda moral postaje ključnom estetičkom kategorijom tog kazališnog čina. Na smrti Vladimira Matijanića zrcali se, naime, ono što je trulo u najboljem političkom sustavu, u liberalnoj demokraciji, prije svega preko podsustava medija i zdravstva.

Kako ste dramaturški oblikovali temu smrti istraživačkog novinarstva?

Matijanić je bio novinar od glave do pete, najbolji istraživački novinar svoje generacije u Hrvatskoj. Što je novinski sustav omogućio njegovu novinarskom talentu kako bi radio na opće dobro objelodanjivanjem inače prikrivanih činjenica? Nagradio ga je trima autoimunim bolestima u posljednjih nekoliko godina života, koje su ga koštale života.

Dakle, kako bi se novinar bavio svojim poslom, utvrđivanjem i objavljivanjem činjenica, mora uništiti samu biološku supstancu svog života. Ako, pak, zanemaruje činjenice ili ih lukavo selektira, onda unosno potiče svoje karijerno napredovanje. Dakle, da biste bili uspješni novinar u najboljem političkom sustavu, morate upravo obezvrijediti smisao profesije.

U zrcalu smrti Vladimira Matijanića bjelodano uviđamo da novinarstvo danas poglavito služi njezi interesa moćnih ljudi od ugleda. Čitav sustav marketinga tome dodatno pogoduje. Ako se pak uhvatite u koštac s činjenicama, poput Matijanića, onda ćete morati neprestano raditi prekovremeno i bit ćete utuživani kako ste nanijeli materijalnu štetu prebogatima i duševnu bol bezdušnima, dok trpite prijetnje najgorim zastrašivanjem, a ponekad vas, kako se to dogodilo i Matijaniću, nasred ulice može netko udariti da izgubite svijest.

U zrcalu smrti Vladimira Matijanića istinito se zrcali i sustav javnoga zdravstva. Ako se za medicinsku pomoć javljate kao obična osoba, ne možete računati da će vam se ona pravodobno pružiti, iako vam je jamči država. Svetinja privatne imovine, koja je sakrosanktni temelj liberalne demokracije, korumpirala je i zdravstvo. Ako se želite valjano liječiti, onda ćete ići privatnim liječnicima, a ako se liječite u javnom zdravstvu, onda ste za to sami odgovorni.

Javno zdravstvo danas nije stvar izbora, nego ono na što se spada. Dakle, dokaz da ste čovjek od integriteta i da držite do svojeg zdravlja jest vaša mogućnost da platite privatno liječenje. Ako ste primorani liječiti se u sustavu javnog zdravstva, gdje su liječnici slabo plaćeni i odakle bježe bilo u inozemstvo, bilo u privatne klinike, onda ste naprosto nedorasli sustavu liberalne demokracije.

Smrt Vladimira Matijanića ogoljuje uzurpaciju osnovnih ljudskih prava na zdravstvenu njegu i informiranje. Svijet je privatiziran, njime upravljaju bogati idioti. Idioti su naši bogovi.

Možete li s nama podijeliti neku zanimljivost ili neočekivani trenutak iz procesa rada na predstavi?

Pokušavajući razumjeti svijet elite, ne samo financijske i političke nego i kulturne, saznao sam kako se gotovo svi oni na osobit način posvećuju svojoj mentalnoj higijeni, plaćajući psihoterapeutima i savjetnicima za poboljšanje karijernih sposobnosti. Tako sam s glumcima ušao u taj, za mene nepoznat svijet.

Želje čijim ostvarenjima ti ljudi teže toliko su egoistične i narcisoidne, do te mjere sebične, da ih se uplašite. Evo, za primjer, nekoliko rečenica kojima se ti ljudi svakodnevno bodre, kao u kakvoj molitvi: "Bogatstvo je moje pravo rođenjem", "Božje bogatstvo teče meni u lavinama izobilja", "Ja sam duša neprocjenjive vrijednosti i zaslužujem sve što želim", "Ja sam magnet za uspjeh i obilje".

Vaše predstave često izazivaju snažne reakcije javnosti i polemike, a nerijetko i kontroverze. Što biste voljeli da predstava "Građanin Matijanić" izazove kod publike?

Volio bih da se pošten život doživi kao lijep život, da se istinito govorenje osjeti kao erotika.