WINSTON Churchill postao je premijer Ujedinjenog Kraljevstva 10. svibnja 1940., u trenutku kada je Drugi svjetski rat ulazio u kritičnu fazu. Njegov dolazak na vlast dogodio se u kontekstu dramatičnih političkih i vojnih previranja, uzrokovanih neuspjesima britanske politike smirivanja i eskalacijom njemačke agresije. Churchillovo imenovanje označilo je prekretnicu u britanskom vodstvu, donijevši energiju i odlučnost u trenutku nacionalne krize.

Početkom 1940. Ujedinjeno Kraljevstvo nalazilo se u ratu s Njemačkom, koji je započeo u rujnu 1939. nakon invazije Poljske. Premijer Neville Chamberlain vodio je politiku smirivanja (appeasement) tijekom 1930-ih, nastojeći izbjeći sukob s nacističkom Njemačkom.

Ova politika, koja je kulminirala Münchenskim sporazumom 1938., doživjela je neuspjeh kada je Njemačka nastavila s teritorijalnom ekspanzijom. Chamberlainova vlada suočila se s rastućim kritikama zbog nesposobnosti da se suprotstavi Hitleru.

Unatoč početku rata, prva faza sukoba, poznata kao "Lažni rat" (Phony War), bila je obilježena relativnom neaktivnošću na zapadnom bojištu. Međutim, neuspjeh savezničkih snaga u Norveškoj tijekom proljeća 1940. izazvao je ozbiljnu političku krizu.

Operacija u Norveškoj, čiji je cilj bio spriječiti njemačku kontrolu nad strateškim lukama, završila je katastrofom, uglavnom zbog loše koordinacije i nedostatka pripreme. Chamberlain je bio izravno odgovoran, a njegov autoritet dodatno je oslabljen.

Norveška kampanja i Chamberlainov pad

Norveška kampanja, koja je započela u travnju 1940., bila je ključni katalizator za Chamberlainovu ostavku. Njemačka je napala Norvešku kako bi osigurala opskrbu željeznom rudom i strateške pomorske baze. Britanske i francuske snage poslale su postrojbe da podrže Norvešku, ali operacija je bila loše isplanirana. Savezničke snage pretrpjele su teške gubitke, a Njemačka je brzo uspostavila kontrolu nad većim dijelom zemlje.

Poraz u Norveškoj izazvao je bijes u britanskom parlamentu. Početkom svibnja 1940. održana je rasprava o norveškoj kampanji, poznata kao "Norveška debata", tijekom koje je Chamberlainova vlada bila izložena oštrim kritikama.

Iako je Chamberlain tehnički dobio glasovanje o povjerenju, njegova većina bila je značajno smanjena, što je signaliziralo gubitak potpore unutar vlastite Konzervativne stranke i šire. Laburistička oporba, predvođena Clementom Attleejem, odbila je pridružiti se koalicijskoj vladi pod Chamberlainovim vodstvom, dodatno oslabivši njegovu poziciju.

Churchillov uspon

Winston Churchill, koji je u to vrijeme bio Prvi lord Admiraliteta (ministar mornarice), igrao je značajnu ulogu u planiranju norveške kampanje, ali je izbjegao većinu krivnje koja je pala na Chamberlaina.

Churchill je već bio poznat po svojoj dugogodišnjoj političkoj karijeri, uključujući službu tijekom Prvog svjetskog rata, ali i po kontroverznim odlukama, poput katastrofalne kampanje na Galipolju 1915. Tijekom 1930-ih, Churchill se istaknuo kao jedan od rijetkih glasova koji su upozoravali na opasnost nacističke Njemačke, često se suprotstavljajući politici smirivanja.

Njegova reputacija borca i govornika, zajedno s njegovim iskustvom u ratnim pitanjima, učinila ga je prirodnim kandidatom za premijera u trenutku krize. Unatoč skepticizmu nekih konzervativaca, koji su preferirali lorda Halifaxa, Chamberlainova bliskog saveznika, Halifax nije bio voljan preuzeti vodstvo, djelomično zbog svoje pozicije u Domu lordova i nesigurnosti u vođenje rata. Churchill je, s druge strane, imao potporu ključnih političkih figura i javnosti, koja je tražila snažno vodstvo.

Imenovanje i trenutak krize

Chamberlain je podnio ostavku 10. svibnja 1940., istog dana kada je Njemačka započela invaziju na Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, čime je započela munjevita kampanja na zapadnom bojištu. Kralj George VI. pozvao je Churchilla da formira novu vladu, a on je brzo uspostavio nacionalnu koalicijsku vladu, uključujući članove Konzervativne, Laburističke i Liberalne stranke. Ova široka koalicija bila je ključna za ujedinjenje zemlje u suočavanju s nadolazećom prijetnjom.

Churchillovo imenovanje došlo je u trenutku kada je Britanija stajala pred egzistencijalnom opasnošću. Savezničke snage bile su u povlačenju, a Njemačka je brzo napredovala prema Francuskoj. Churchillov prvi govor kao premijera, održan 13. svibnja u Donjem domu, poznat po riječima "nemam ništa za ponuditi osim krvi, truda, suza i znoja", postavio je ton njegovog vodstva – odlučnost, otpor i vjeru u konačnu pobjedu.

Churchillov dolazak na vlast označio je promjenu u britanskoj ratnoj strategiji i moralu. Njegovi inspirativni govori i nepokolebljiva odlučnost pomogli su ujediniti naciju tijekom najmračnijih trenutaka rata, uključujući Bitku za Britaniju. Njegovo vodstvo, iako ne bez pogrešaka, postalo je simbol britanskog otpora i ključno za savezničku pobjedu 1945.

Okolnosti Churchillova dolaska na vlast pokazuju kako kriza može transformirati politički krajolik, izbacujući na površinu vođe sposobne suočiti se s izazovima. Njegovo imenovanje nije bilo samo promjena premijera, već trenutak koji je definirao smjer rata i povijest 20. stoljeća.