ZAMISLITE da Hrvatska nije demokracija. Da imamo nekog dobrohotnog diktatora koji voli ispunjavati narodu želje. Pa taj diktator, svim tisućama komentatora koji na vijest o rušenju dijela pogona bivšeg Varteksa složno komentiraju "Mi bi tvornice!" pošalje telegram. Onako starinski i osobno. S tekstom: "Dragi ljudi, sutra u 6:00 se javite u tvornicu!"

Bilo bi: "Ali, ali, jao, jao, nisam tako mislio..."

Nitko od svih tisuća što ovih dana virtualno plaču jer se umjesto propalih pogona Varteksa gradi trgovački centar i zazivaju "gdje nam je proizvodnja" ne zamišlja sebe kako šarafi na traci nekog nekadašnjeg OOUR-a (osnovna organizacija udruženog rada). Niti svoju djecu vide kako grade karijeru u takvim pogonima.

Eventualno sebe vide u nekadašnjem RZ-u (radnoj zajednici), za pisaćim stolom. Tamo bi pokušavali vlastitu nebitnost uzvisiti okruglim pečatom SOUR-a (složene organizacije udruženog rada). Nakon rituala pečatom, od jastučića s tintom do papira, proizvodnja bi, barem u njihovoj mašti, krenula sama od sebe. Gotovi bi proizvodi magično izlazili iz pogona, dok bi oni otišli u menzu na toplu juhicu...

Kukanje umorne srednje klase

Pokušajte uostalom tim istima koji zazivaju "mi bi tvornice" u blizinu zaista postaviti neku tvornicu, pisat će sto peticija protiv jer se gade dimnjaka, gade dima, gade tvorničkih vrata i gade kamiona pod opterećenjem.

Cijela ta virtualna vika "želimo tvornice" uostalom nije nikakav urlik radničke klase (ta danas s majstorskim zanimanjima prilično dobro živi, pitajte prvog keramičara), već internetska buka umorne srednje klase koja bi udarala pečate i sebi govorila kako je bitna.

Priča o Varteksu se onda proširi na nostalgiju prema bivšim vremenima i bivšim režimima, kako je eto bilo posla, kako je eto bilo plaća, kako "se proizvodilo", a sada eto samo trgujemo, otvori se cijela jedna rijeka kukanja i zazivanja boljih vremena, koja u stvarnosti nikada nisu postojala.

Varteks kao prvo nije stvorila ni Jugoslavija, niti drug Tito niti komunisti – štoviše, oni su ga maznuli, oteli nacionalizacijom stvarnim vlasnicima. Varteks je u sadašnjem obliku nastao 1948. godine nacionalizacijom dioničkog društva Tekstilne industrije Varaždin (Tivar), osnovanog davne 1918. godine.

U Varteksu su plaće bile male i jadne

Ekipa Centra za ekonomsko obrazovanje iskoristila je to da su Varaždinske vijesti, lokalni tjednik, digitalizirane i dostupne svima na čitanje. Pretražili su tisuće stranica objavljenog materijala.

Čitamo tako u broju od 2. veljače 1989. na prvoj strani velik naslov: "Ogorčenje radnika", a na trećoj strani još dramatičnije: "Voda do grla".

Naime, 6000 radnika tadašnjeg SOUR Varteks je bilo u "obustavi rada", što je tadašnji eufemizam za – štrajk. Podnaslov: "Osnovno pitanje – kako preživjeti?", a u tekstu objašnjenje – do štrajka je došlo jer su plaće tako male da se jedva preživljava.

Varaždinske vijesti od 12. studenog 1987., dvije godine ranije, veselo na prvoj stranici javljaju o novim odjevnim programima Varteksa, konkretno "Louis Fabre" kostimima.

Par strana kasnije je članak "Snalaženje u besparici", gdje se navodi kako se organizacije udruženog rada snalaze kreditima kako bi omogućile redovnu isplatu "osobnih dohodaka", zaduživali se za plaće. Među spomenutima je i SOUR Varteks.

Mislite da je to bilo samo recesijskih osamdesetih? Naime, tadašnja Socijalistička Republika Hrvatska je 1990. godinu dočekala s manjim BDP-om nego 1980. godine.

Idemo dalje u prošlost – Varaždinske vijesti od 20. veljače 1971. na trećoj stranici veliki naslov "Iskra na bure baruta" gdje se govori o nedavnim "obustavama rada" i revoltu Varteksovaca.

Hajde za 1989. ali ići 1971. u štrajk – za to vam je stvarno trebalo gorjeti pod nogama, to je doba kada se lako hapsilo!

Tržište za odijela i kapute je nestalo

Mitska slava jugoslavenske industrije, o kojoj se danas s nostalgijom govori po društvenim mrežama, bila je kratka i prolazna, dio 70-ih i početak 80-ih godina, kada se proizvodilo za cijelu Jugoslaviju pa još i licencno za izvoz. Onda se svijet promijenio. Prvo se gospodarski otvorila Kina, a onda i ostatak Azije. Proizvodnja tekstila, intenzivna industrijska proizvodnja malih zarada otišla je tamo gdje su radnici jeftiniji. Varteks se s time nije mogao nositi, kao ni ostatak hrvatske tekstilne industrije.

Promijenili su se i ljudi. Prestali su nositi odijela, jer ako pogledate bilo koju seriju 80-ih, svi su nosili odijela, od knjigovođe do direktora. Danas, koliko vas ujutro vadi iz ormara odijelo? A kaput? Varteks je znao šivati kapute kakve bi ponosno nosile tri generacije. Kada ste zadnji put kupili zimski kaput? Realno, da ste kupovali odijela i kapute koliko o sudbini Varteksa kukate – nikada ne bi propao.

Lakše je danas kukati za "tvornicama" ili još bolje "fabrikama" nego priznati da ste još 80-ih noću išli autobusom do Trsta po traperice jeftinih talijanskih marki i šarene pulovere, a onda se doma hvalili Carrera rebatinkama i pričali kako kod nas ništa ne valja.

Osnovni problem leži u cijeni rada

Ipak, osnova problema je u drugom. Cijeni radne snage. Mi imamo previsoke plaće za tekstilnu industriju. Hrvatska danas ima minimalac koji je dva do tri puta viši od plaća u globalnoj tekstilnoj industriji. Čak i Kina, premda najveći svjetski proizvođač, polako gubi tekstil jer se taj sektor seli u još siromašnije zemlje. O masovnoj proizvodnji u takvim uvjetima kod nas ne može biti govora.

A znate li gdje je ovdje problem države? U tome što nikada nije jasno i pošteno rekla: tekstilna industrija nema budućnosti, razvijajmo nešto drugo. Umjesto toga, živimo u stalnoj borbi za bolju prošlost. A toga nema. Prošlost je, barem u ovom svemiru, determinirana. Budućnost je ono što možemo mijenjati.

No politika, a i vi u komentarima, ne govorite o budućnosti, nego o romantiziranoj prošlosti – prošlosti koja, dovoljno je pogledati novinske naslove iz tog doba, nikada nije bila takva. Proizvodnja se urušavala pod vlastitom težinom, štrajkalo se jer je "voda do grla", a plaće su i tada, dok se Azija tek gospodarski budila, bile dovoljne tek za kruh i mlijeko.

Iluziju tvornice koju vječno hrani grad zamijenila iluzija bajne prošlosti

Priča nije o povratku tvornica, nego o povratku iluzije. Iluzije da postoji netko tko će zauvijek garantirati posao, bez obzira proizvodi li se išta, bez obzira kupuje li itko. A ta iluzija je propala jer ni onda nije bila održiva. Održiva bi bila samo da pristajemo na plaće kakve imaju najsiromašniji u svijetu. Negdje 150-200 eura. A takav razvoj Hrvatske, nadam se, nitko ne sanja.

Iluzija proizvodnje, u kojoj se vjerovalo da će tvornica vječno hraniti obitelj i grad, zamijenjena je iluzijom bajne prošlosti na društvenim mrežama. Nekada smo živjeli u prividu da radimo za budućnost, danas u prividu da smo imali prošlost. Marx je govorio o fetišu robe – mi smo ga nadogradili fetišem sjećanja. A od sjećanja se, kao i od pečata u radnoj zajednici, ne živi.