VOJNE operacije na Bliskom istoku nisu slučajan čin, već dio šireg procesa koji traje od prvog mandata Donalda Trumpa, a čiji je cilj obuzdavanje Kine, ocijenio je povjesničar Dario Špelić u emisiji Intervju tjedna. Prema njegovim riječima, Sjedinjene Američke Države i Izrael suočavaju se s iranskim režimom koji je spreman na dugotrajnu krizu, što prijeti globalnoj stabilnosti i može dovesti do drastičnog rasta cijena nafte, piše HRT.

>>> Razvoj događaja iz minute u minutu pratite na Indexu

Rast Kine u pozadini sukoba

Špelić trenutnu globalnu situaciju uspoređuje s Peloponeskim ratom, citirajući povjesničara Tukidida. "Tukidid je objasnio zašto je Sparta zaratila s Atenom jednom rečenicom: ‘Atenjani su postajali sve moćniji i to je zadalo strah Lakedemonjanima, pa su napali Atenu.’ Slična se logika može primijeniti i danas", smatra Špelić. "Sjedinjene Američke Države su u strahu da razdoblje njihove hegemonije polako dolazi kraju. Uspon Kine je nevjerojatno brz, strelovit i uporan", dodao je.

Kao dokaz toj tezi navodi dva događaja od početka godine: situaciju s predsjednikom Venezuele Nicolásom Madurom i napad na Iran. "Ono što povezuje te dvije zemlje jest da su bogate energentima - naftom i plinom - i da su gotovo 90 posto svoje nafte izvozile u Kinu, često po posebnim aranžmanima", objasnio je.

Dio tih aranžmana uključivao je i plaćanje u juanima, čime se stvorio takozvani "petrojuan" kao konkurencija "petrodolaru". "Čini se da se danas politika vodi tako da se kineski interesi pritišću gdje god je to moguće - pa ako ništa drugo, da Kina i dalje kupuje naftu iz Venezuele ili Irana, ali više ne po diskontnim cijenama", rekao je Špelić.

Nepredvidljivost situacije

Špelić naglašava kako je teško predvidjeti razvoj događaja u Iranu, povlačeći paralelu s 1978. godinom. "U trenutku kada je bilo jasno da je vlast šaha na izlasku, gotovo nitko nije predvidio da će nastati Islamska republika. Govorilo se o lijevoj vladi, liberalnoj, čak i komunističkoj", podsjetio je. Smatra da je i danas nemoguće sa sigurnošću reći što slijedi.

Ističe kako se zemlje pod napadom obično okupljaju oko postojećeg režima, bez obzira na njegovu prirodu. Ipak, podsjeća da iranska vlast nije uvijek bila nepopustljiva. "Islamska republika znala je procijeniti trenutak za kompromis. Primjer je 1988., kada je pod pritiskom rata s Irakom i SAD-a prihvatila primirje.

Ajatolah Hamenei kasnije je rekao da je to za njega bilo ‘kao da pije iz otrovanog pehara’, ali su ipak pristali", kazao je Špelić. Danas je, međutim, nejasno kakav bi kompromis bio moguć, osim onoga što nudi Donald Trump: "bilo kakva vlast u Teheranu s kojom Washington može surađivati".

Režim otporan na udarce

Govoreći o iranskom režimu, Špelić ga opisuje kao složenog i otpornog. "Unutarnja iranska politika vrlo je kompleksna, s konzervativnim principalistima, šarolikim reformistima i brojnim izvanparlamentarnim skupinama. No, sve to pada u drugi plan jer je zemlja pod napadom", objašnjava.

Podsjeća da je režim preživio i teže udarce, poput onog iz 1981. godine. "Tada nije trebalo stotine aviona. Bila je dovoljna jedna bomba narodnih mudžahedina, kojom su u jednom danu ubijeni predsjednik, premijer i deseci visokih dužnosnika. Ipak, režim je i to uspio preživjeti i stabilizirati se", kaže Špelić.

Ekonomske posljedice

Koalicija SAD-a i Izraela suočava se s režimom koji je spreman na dugotrajnu krizu, smatra Špelić. "Iran je decentralizirao sve svoje snage. U svakoj od 30 pokrajina djeluju Korpus čuvara Islamske revolucije i paravojne snage basidži, koji funkcioniraju samostalno", pojašnjava. T

akva struktura Iranu omogućuje stvaranje kaosa na više frontova, što je već dovelo do zatvaranja zračnog prostora iznad Zaljeva i nesigurnosti u ekonomskim središtima poput UAE, Katara i Bahreina. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca, kaže, nije samo posljedica vojnih prijetnji, već i problema s osiguranjem brodova.

"Nitko ih ne želi osigurati. SAD je ponudio 20 milijardi dolara za osiguranje, ali JP Morgan procjenjuje da treba oko 350 milijardi. Tog novca nema nitko", tvrdi Špelić. Posljedice se već osjećaju na cijeni nafte.

"Probijena je granica od 90 dolara. Oxford Analytics tvrdi da, ako se situacija nastavi dulje od mjesec dana, cijena nafte ide na 140 dolara. Tada sve priče o kontroli inflacije padaju u vodu", upozorava.

Trumpov politički zaokret

Špelić ističe i "nevjerojatan preokret" u politici Donalda Trumpa, koji je 2017. ulazak u Irak nazivao velikom pogreškom. "Od početka godine vidimo intervenciju za intervencijom, a dio njegove baze nimalo se ne slaže s tim", kaže.

Smatra da je znakovito i to što se Trumpov potpredsjednik distancira od akcije protiv Irana. "To je sad pitanje kako će se prelomiti na izborima u studenom", dodaje, upozoravajući da bi Trump, ako ne pobijedi uvjerljivo, mogao imati ozbiljnih problema, uključujući i prijetnju opozivom.

Izraelska strategija

Prema Špeliću, izraelska strategija je jednostavnija: "svodi se na to da, ako Iran nestane s lica zemlje, nama je bolje". Ipak, upozorava da je takav pristup kratkoročan i opasan. "Netanyahu kaže: neka ustanu Iranci, Kurdi, Zeri, Baludži…

To je kratkoročno rješenje jer kaos nikad ne stvara stabilnost. Kaos u Iraku i Siriji doveo je do stvaranja Islamske države", podsjeća. Povijest je, kaže, pokazala da se iz kaosa rađaju novi, često opasniji neprijatelji, kao što je Hezbolah nastao nakon izraelske intervencije u Libanonu.

"Sigurnost se postiže političkim sporazumom. Jedine sigurne granice Izrael ima s Jordanom i Egiptom, i to zahvaljujući mirovnim sporazumima, a ne oružju", ističe. Na kraju, Špelić upozorava da sukob s Iranom neće završiti jednostavnim proglašenjem pobjede.

"Ako sustavno obezglavljujete režim, kako mislite s njim sklopiti bilo kakav sporazum? Sve se svodi na to da ovo treba završiti za četiri do šest tjedana. Ali proglašenje pobjede neće biti lako. Vi možete reći ‘mi smo pobijedili’, a onda netko u Teheranu kaže ‘niste, evo mi smo još uvijek ovdje’.

I što onda? Hoćemo li nastaviti daljnjih četiri do šest tjedana ili pojačati napade?", pita se Špelić. Zaključuje kako se računalo da će zračna sila biti dovoljna, ali ostaje ključno pitanje: "Što ako ne bude?"