RIMSKI car Kaligula, rođen kao Gaj Julije Cezar Germanik, započeo je svoju vladavinu s velikim oduševljenjem naroda, ali je ubrzo postao sinonim za tiraniju i ludost u rimskim kronikama. Njegova reputacija jednog od najomraženijih vladara Carstva potječe iz niza kontroverznih odluka i ponašanja koja su duboko uvrijedila senat, elitu i dijelove društva.

Ipak, valja imati na umu da su izvori o njemu pisani desetljećima kasnije, uglavnom od strane neprijatelja, pa povjesničari i danas raspravljaju koliko su priče o njegovom "ludilu" istinite, a koliko politička propaganda.

Rana popularnost i nagla promjena

Kaligula je na prijestolje došao 37. godine nove ere, naslijedivši cara Tiberija, čija je vladavina bila obilježena paranojom i represijom. U početku je bio iznimno omiljen među Rimljanima: smanjio je poreze, organizirao raskošne igre i povratio slobodu izražavanja.

Međutim, već nekoliko mjeseci kasnije teško se razbolio (uzrok ostaje nepoznat – spominju se epilepsija, meningitis ili encefalitis). Nakon oporavka njegovo se ponašanje navodno drastično promijenilo: postao je nepovjerljiv i osvetoljubiv, što su suvremenici povezivali s bolešću, ali i s mladom dobi i neiskustvom.

Sukob sa senatom i elitom

Jedan od glavnih razloga njegova negativnog imidža bio je odnos prema rimskom senatu. Kaligula je često javno ponižavao senatore, ponekad naređivao pogubljenja ili oduzimanje imovine. Time je financirao svoje ambiciozne projekte, ali i pokazivao prezir prema aristokraciji.

Najpoznatija anegdota govori da je planirao svoga konja Incitata imenovati konzulom – vjerojatno kao šalu ili izrugivanje senatu, a ne kao ozbiljnu namjeru. Ovakvo ponašanje zasigurno je poticalo zavjere protiv njega i učvrstilo njegovu reputaciju kao opasnog i nepredvidljivog vladara.

Skandali i raskošni projekti

Izvori mu pripisuju skandalozne postupke: od incestuoznih odnosa sa sestrama, posebno s Druzilom, do prisilnih veza i seksualnih ekscesa. No, moderni povjesničari upozoravaju da takve priče mogu biti plod političke propagande.

Ono što je sigurno jest da je Kaligula ulagao golema sredstva u ekstravagantne projekte. Najpoznatiji su ploveće palače na jezeru Nemi, čiji su ostaci otkriveni u 20. stoljeću, te privremeni most od brodova preko Napuljskog zaljeva, za koji se tvrdi da ga je izgradio kako bi ismijao proročanstvo da će prije postati car nego prijeći zaljev na konju.

Megalomanija i religija

Kaligula se često predstavljao kao božanstvo, a tražio je i da mu se Rimljani klanjaju poput Jupiteru. U hramove su postavljane njegove statue, a čak je planirao i podizanje kipa u Jeruzalemskom hramu – što je izazvalo veliku napetost među Židovima, iako do provedbe nije došlo jer je ubijen prije. Navodi da je glumio bogove u predstavama i nosio njihovu odjeću dodatno su podgrijavali dojam da je izgubio dodir sa stvarnošću.

Smrt i nasljeđe

Kaligulina vladavina završila je nasilno 41. godine nove ere, kada su ga u uroti ubili pripadnici pretorijanske garde predvođeni Kasijem Herejom. Senat je nakon toga pokušao izbrisati njegovo nasljeđe, ali je garda proglasila njegovog strica Klaudija carem.

Danas Kaligulina priča ostaje jedna od najkontroverznijih epizoda rimske povijesti – spoj stvarnih ekscesa, neprijateljske propagande i fascinacije tiranijom. Bilo da je doista bio lud i okrutan ili žrtva političkog blaćenja, Kaligula je ostao trajni simbol opasnosti apsolutne moći.