OTKRIĆE olupine Titanica jedno je od najvažnijih pomorskih arheoloških dostignuća 20. stoljeća. Nakon desetljeća pokušaja i nagađanja, olupina je konačno pronađena 1985. godine, što je omogućilo bolje razumijevanje tragedije iz 1912. godine. Ekspedicija je potvrdila lokaciju brodoloma, otkrila stanje broda na dnu oceana te otvorila vrata budućim istraživanjima i spašavanju artefakata.

Rani pokušaji potrage

Nakon potonuća 15. travnja 1912. odmah su se pojavile ideje o podizanju Titanica. Iako su obitelji nekih žrtava razmatrale mogućnost spašavanja broda, tehničke prepreke bile su nepremostive. Na dubini od gotovo 3.800 metara tlak prelazi 380 bara, što je tadašnje tehnologije činilo nemoćnima.

Tijekom desetljeća predlagana su razna rješenja - od uporabe elektromagneta i balona, do punjenja olupine ping-pong lopticama ili zaleđivanja u blok leda pomoću tekućeg dušika – no svi su planovi odbačeni kao nepraktični i financijski neizvedivi.

Ekspedicije 1970-ih i ranih 1980-ih

U listopadu 1977. Robert Ballard iz Woods Hole Oceanographic Institution pokušao je pronaći Titanica koristeći brod Seaprobe, ali ekspedicija je propala nakon kvara opreme. Krajem 1970-ih bilo je više planova, uključujući i one povezane s Disneyjem i National Geographicom, no nijedan nije realiziran zbog troškova.

Američki naftaš Jack Grimm financirao je tri ekspedicije između 1980. i 1983. godine. Njegovi brodovi pretražili su stotine četvornih kilometara oceana sonarom i kamerama, a čak su zabilježili i neke sumnjive oblike koji su mogli biti dijelovi Titanica. Međutim, nedostatak dokaza i loši vremenski uvjeti značili su da olupina i dalje ostaje neotkrivena.

Pronalazak 1985. godine

Olupina je konačno otkrivena 1. rujna 1985. godine u zajedničkoj francusko-američkoj ekspediciji. Vodili su je Jean-Louis Michel iz francuskog IFREMER-a i Robert Ballard iz Woods Hole Oceanographic Institutiona, uz logističku podršku američke mornarice.

Francuski istraživački brod Le Suroît pretraživao je područje sonarom tijekom srpnja i kolovoza 1985., no bez rezultata. Nakon toga Ballard je sa svojim timom nastavio potragu brodom Knorr, koristeći daljinski upravljano vozilo Argo s kamerama. U ranim satima 1. rujna 1985. na dnu su uočene krhotine, među njima i veliki kotao, što je potvrdilo da je Titanic pronađen. Glavna olupina otkrivena je idući dan, što je izazvalo globalnu senzaciju.

Olupina se nalazi na dubini od oko 3.800 metara, 600 kilometara jugoistočno od Newfoundlanda. Brod leži u dva glavna dijela – pramcu i krmi – udaljena oko 600 metara, okruženima poljem krhotina.

Stanje olupine

Pramac, dugačak oko 140 metara, relativno je dobro očuvan i prepoznatljiv, premda je udarac u morsko dno znatno oštetio trup. Unutarnji prostori poput blagovaonice prvog razreda i dijelova recepcije još su vidljivi, iako podložni propadanju.

Krma, duga oko 110 metara, teško je uništena i deformirana tijekom spuštanja, s palubama spljoštenima i oplatom razbijenom. Polje krhotina prostire se na površini od oko 3 km² i sadrži stotine tisuća predmeta – od komada ugljena do osobnih stvari putnika. Olupina je prekrivena tzv. „rustikalama“ – formacijama koje stvaraju bakterije koje troše željezo.

Naknadne ekspedicije i istraživanja

Godine 1986. Ballard se vratio s brodom Atlantis II, koristeći podmornicu Alvin i ROV Jason Jr. za istraživanje unutrašnjosti i snimanje očuvanih dijelova poput velikog stubišta.

U razdoblju od 1987. do 1990-ih više je ekspedicija vadilo predmete s mjesta potonuća, što je izazvalo kontroverze oko pitanja očuvanja i poštovanja žrtava. IFREMER i američka tvrtka RMS Titanic Inc. izvukli su tisuće artefakata – od porculana do osobnih predmeta – a 1991. ekspedicija s ruskim brodom Akademik Mstislav Keldysh i podmornicama MIR snimila je spektakularne kadrove olupine.

Do 2010. godine napravljena je detaljna 3D karta cijelog mjesta potonuća, a rezultati su predstavljeni 2012. Olupina se zbog bakterijske aktivnosti i korozije ubrzano raspada, a znanstvenici predviđaju da bi njezini glavni dijelovi mogli potpuno nestati tijekom 21. stoljeća – možda već do 2030. godine.