"OD DJETINJSTVA se vidim kao majka, ali život nam ne podijeli uvijek pobjedničke karte, pa partiju moramo odigrati s onime što imamo", pisalo je u jednoj molbi za posvojenje od prije nekoliko godina, u gomili takvih koje pristižu Zavodu za socijalni rad - prvoj stanici kojoj se svi obraćaju ako žele postati roditelji "ničije" djece.

Ova molba bila je početak za jednu ženu, koju ćemo nazvati Lucijom, i jedna od ključnih etapa koje su je u konačnici dovele do njezine kćeri. "Čak mi i sliči", priča nam ovih dana Lucija, koja sa svojom kćeri živi već više od tri godine, no i dalje se prisjeća svih trenutaka koje je proživjela kako bi mogla ostvariti svoj san iz djetinjstva. 

Lucija se na usvajanje odlučila kao 46-godišnja samohrana majka, nakon jednog propalog braka i nekoliko neuspjelih trudnoća, iako je u tom trenutku imala partnera.

Tečajevi, sastanci, razgovori sa socijalnim radnicima... Trajalo je godinama

"Glupo mi je u ovim godinama bilo opterećivati nekoga, a moj partner je već imao svoju djecu. Ali, super je reagirao. Rekao mi je da je posvajanje moje potpuno pravo i da će mi biti potpuna podrška", kaže Lucija. I tako je i bilo. 

Prolazila je kroz tečajeve, sastanke i razgovore sa socijalnim radnicima, standardnu proceduru koju prolaze svi potencijalni posvojitelji, a nakon nekog vremena imala je priliku i upoznati djevojčicu kojoj će uskoro otvoriti vrata svog doma. Nakon tri godine pozvali su je na razgovor u Zavod, treći takav, i posjeli je za stol. 

"Pitali su me jesam li i dalje zainteresirana za djevojčicu. Kad sam ja rekla da jesam, socijalna radnica je ustala, pružila mi ruku i rekla mi: 'Čestitam, postali ste majka.' Šok je to bio", prepričava nam Lucija. "Mala se sredila za mene, znala je da ću doći. Nakovrčala je kosu i obukla plavu šljokičastu haljinu. Čuvam je i dan danas, i zauvijek ću je čuvati."

No, Lucija se prisjetila i jedne situacije prije službenog posvojenja, kada se još zbližavala s djevojčicom, zbog koje se doslovno izgubila u gradu. Dok je razgovarala na telefon s kćeri, prijateljica djevojčice iz doma htjela je Luciju na telefon. 

Pitanje koje ju je slomilo

"Gospođo, ja sam pričala s prijateljicom. Jel bi vi htjeli i mene posvojiti?" pitala je prijateljica Luciju i to ju je slomilo. Lucija je bila svjesna da ne smije lagati djetetu jer će joj to još dodatno otežati situaciju. "Ta curica je otišla u drugu udomiteljsku obitelj, ali vjerojatno nikada neće biti posvojena", prepričava nam Lucija. 

Prvih par mjeseci prilagodbe prošlo je bez većih trzavica, kaže Lucija, a prvi put ju je "mama" nazvala nakon šest mjeseci, kada je iz kupaonice viknula da joj treba ručnik. Sada "mama, mama" ne prestaje, pa čak i dok smo mi razgovarale, javila joj je da se vraća iz škole. 

"Kad bismo se posvađale na početku, ja bih joj rekla: 'Pa čuj, ja ti dosad nikad nisam bila mama. Ne možemo to tako." A ona bi mi odgovorila: 'Pa ni ja nikad nisam bila kći'", prepričava Lucija anegdote s početka njihovog odnosa koji je dosad prerastao u obostrano obožavanje.

Iako su danas 11-godišnjoj djevojčici promijenjeni OIB i ime po usvajanju, a mjesto usvajanja je u sasvim drugoj županiji, bojazan da bi biološki roditelji i dalje mogli pronaći Lucijinu kćer i dalje postoji. Ne boji se ona za sebe, kaže nam, već kako će to utjecati na malenu. 

"Razgovarale smo nešto o njezinoj obitelji i pitala sam je želi li ići posjetiti baku. Zamislite što je ona na to odgovorila: 'Oni su svoju šansu izgubili.' To je rekla s devet godina", kaže Lucija. 

"Neki udomitelji se ne žele zbližiti s djecom, znaju da će kad-tad otići"

Djevojčica nije htjela zadržati ništa iz svog prijašnjeg života, a jedino što je sa sobom ponijela bila su dva recepta - krpice sa zeljem i pohano meso - koja joj je dala njezina udomiteljica kod koje je bila prije posvojenja. Malena je toj udomiteljici bila 16. dijete na privremenoj skrbi. 

"Neki udomitelji se ne žele zbližiti s djetetom jer znaju da će dijete kad-tad otići. Vjerojatno sebe tako štiti, ali i dijete, da ih shvate kao tranzitnu postaju do usvojenja. No, problem je što ta djeca često ostaju kod udomitelja do punoljetnosti", smatra Lucija. 

Na priče iz "prijašnjeg života" djevojčice Lucija je od njenog dolaska susprezala suze, ali to nije uvijek bilo lako. Stari život zaboravljamo, kaže nam. 

"Dosta je ona toga potisnula, ponekad je uhvati tuga, no s vremenom se promijenila. Ja nisam sklona podizati glas, pa sad ni ona to ne radi. Kao da je dobila povjerenja u samu sebe da ne mora na grub način tražiti nešto kako bi to dobila", objašnjava Lucija dok nam pokazuje fotografije kćeri. 

Lucija danas, s 52 godine, jedino žali što nije krenula ranije jer bi tako mogla postati majka još kojem djetetu, poput prijateljice njezine kćeri. Na putovanja i sve edukacije uložila je oko 30.000 kuna, a dosad je od države dobila tek šest mjeseci plaćenog porodiljnog. 

"Da nemam sređenu financijsku situaciju, moguće je da bih i odustala od posvojenja", kaže Lucija, koja smatra da posvojitelji, kao i udomitelji, trebaju primati mjesečnu naknadu za skrb nad djetetom. "Zato da se potakne posvajanje. Vjerojatno se financijska priča dosta odrazila na posvajanje u Hrvatskoj."

"Lijepo je biti mama"

Da se Lucija nije pouzdala u samu sebe, već vjerovala da će država osigurati i olakšati posvojenje u Hrvatskoj, danas možda ne bi u ormaru imala plavu haljinicu sa šljokicama, recepte s krpicama sa zeljem i ostvarenu želju iz djetinjstva. No, za pomoć, kaže, uvijek postoje načini. 

"Lijepo je biti mama, lijepo je živjeti s takvom curicom. No, jako puno možete dati toj dječici i ako ne posvojite, postoje razne udruge kojima se možete priključiti. Između ostalog, ne mora se biti mama zato što to nametne okolina, nego zato što je to želja", kaže Lucija.