Poljski ministar: Prvi signali da će Putin ući u sukob s Europom došli su 2007.

"DANAS cijeli istočni blok ima svoju državnost, donosi suverene odluke i napokon se počeo naoružavati do zuba. Ako netko donosi odluke koje nam nisu povoljne, jednostavno im se nećemo prilagoditi", rekao je poljski ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski u intervjuu za poljsku Gazetu Wyborcza.
U intervjuu se dotaknuo rata u Ukrajini, naveo da mu je američki državni tajnik Marco Rubio rekao kako nije točno da žele rusko pripajanje Krima, ali i da su prvi signali da će Putin ući u sukob s Europom došli već 2007. godine.
Nakon što ste održali svoje izlaganje, napustili ste Sejm (donji dom poljskog parlamenta, op. a.) kako biste razgovarali s Marcom Rubiom, američkim državnim tajnikom. O čemu ste razgovarali?
Najvažnije pitanje bili su pregovori o miru u Ukrajini, to je očito. Državni tajnik Rubio informirao me o rezultatima razgovora u Parizu i Londonu. Također je govorio o određenom "stanju napetosti" između Ukrajine i SAD-a u vezi s uvjetima mogućeg mira.
Vijesti koje dolaze s tih razgovora ne zvuče optimistično.
Ne mogu sve reći o tim razgovorima jer to ne bi bilo korisno. Priznajem da me nije iznenadilo što se koncept pregovaranja o prekidu vatre prije dogovora o uvjetima okončanja rata nije pokazao korisnim. Prije nego što prekinu neprijateljstva, zemlje obično žele znati kakve će biti konačne odluke.
I tu nastaju problemi i emocije jer SAD ima svoju unutarnju politiku, a Ukrajina svoju. Konačno, i Rusija također.
Prema onome što čujemo, Trumpova administracija očekuje od Ukrajine da praktički kapitulira pred Rusijom. Kijev bi predao Krim…
Nije točno. Mogu prenijeti, jer je to korisno, da je državni tajnik opovrgnuo medijske izvještaje da SAD traži od Ukrajine da se pravno odrekne Krima. To je važan signal. Osim toga, rekao je da Ukrajina kao suverena država treba imati pravo razvijati svoju vojsku i obrambenu industriju.
Je li odluka da se ne šalju poljske snage u Ukrajinu konačna?
Nije.
Nemate li dojam da se odluke o sigurnosti u Europskoj uniji donose 15 godina prekasno?
Naravno da imam. Boli me grlo od toga koliko sam puta u Europskom parlamentu pitao što se mora dogoditi da napokon ozbiljno shvatimo obranu. Čak ni Putinova invazija prve dvije godine nije bila dovoljan razlog. Tek strah od Putina i predsjednika Trumpa istodobno natjerao je Europljane na mobilizaciju.
Zahvaljujem predsjedniku Trumpu što je napokon probudio europske pacifiste iz predugog civilizacijskog sna.
Ali nije li prekasno?
Nadam se da nije. Mislim da ćemo do kraja desetljeća biti spremni suprotstaviti se Putinu. Ne očekujem da će Rusija čekati na nas, ali očekujem da neće tako brzo obnoviti svoje vojne sposobnosti. Nažalost, poljska obrambena industrija, uglavnom državna, nije uspjela izgraditi takav potencijal posljednjih godina da postane partner jednog od velikih europskih konzorcija. To je bio neuspjeh svih dosadašnjih vlada.
Oštro ste napali Ruse. Otkud ideja da predložite povratak Vladivostoka Kini?
To je moj dobronamjeran savjet Rusiji. U četvrtoj godini rata ruski Daleki istok je lišen vojske. Da sam ruski nacionalist, zabrinuo bih se što je Putin otvorio zemlju kineskom utjecaju, i vojno i ekonomski, osobito oko Vladivostoka.
Nijedan prethodni ruski čelnik to nije dopustio. Podsjećam da od osnutka luke Vladivostok 1860. na zaljevu Khayshenwai Rusija nikad nije dala Kini prava na korištenje te luke. Vladimir Putin to je učinio tek prošle godine.
Hoće li Rusija postati kineski vazal?
To se već dogodilo. Imamo posla s navodnim partnerstvom u kojem Kina Rusiji daje protokolarna zadovoljstva, ali zauzvrat preuzima njezino tržište i čini je ovisnom o sebi. To apsolutno nije ruski uspjeh i ne znam je li vrijedilo tih nekoliko gradova u Donbasu i života tolikih stotina tisuća ljudi.
Što je Putina, nakon godina suradnje, potaknulo na rat s Europom?
U vanjskoj politici kad se činjenice promijene, mijenja se i politika. U 2000-ima Rusija je težila sklapanju sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom. Formalno se to zvalo Sporazum o partnerstvu br. 2. I kako bi uvjerio Poljsku da povuče veto na pregovaračke smjernice Europske komisije, Putin je nastojao normalizirati naše odnose.
Prvi signali su došli prilično rano, mislim na Putinove riječi iz 2007. na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji ili godinu kasnije na NATO summitu u Bukureštu. No čini mi se da je prevagnulo to što je Putina prestravila Arapska revolucija, prizor libijskog diktatora Gadafija kako se skriva u kanalizaciji ili svrgnutog egipatskog predsjednika Mubaraka u željeznom kavezu na sudu.
Također su ga prestravili veliki prosvjedi u Moskvi i drugim ruskim gradovima 2011. i 2012. protiv njegova povratka na mjesto predsjednika. Na apsurdan način optužio je Hillary Clinton da ih je organizirala. Tada je povukao okidač. Ali on je bio taj koji je povukao okidač, ne mi.
Vratimo se ratu u Ukrajini. Čujemo da je jedino razumno rješenje sukoba stvaranje linije razgraničenja, poput one između Južne i Sjeverne Koreje.
Upravo sam o tome razgovarao s našim najpouzdanijim saveznicima: skandinavskim i baltičkim zemljama te Češkom. Ako netko želi biti Neville Chamberlain [britanski premijer 1937.–1940., koji je provodio politiku smirivanja prema Trećem Reichu i sudjelovao na Minhenskoj konferenciji koja je podijelila Čehoslovačku] ovog rata, neka onda javno savjetuje Ukrajini koje teritorije da preda. Mi to nećemo učiniti.
Ali takva će se linija ipak morati nekako povući.
Samo Ukrajina ima pravo odlučiti o tome na kakve je kompromise spremna kako bi završila ovaj rat.
Što bi takvo neizvjesno stanje zamrznutog rata s Rusijom, koji bi mogao ponovno izbiti u svakom trenutku, značilo za ukrajinske EU aspiracije?
Mislim da će, kad rat završi, Rusija imati ogroman ekonomski mamurluk. I neće joj biti tako lako ponovno započeti rat.
Poljska je tijekom svog predsjedanja željela otvoriti dva tzv. klastera pregovora o članstvu s Kijevom, ali to je blokirala Mađarska.
Spomenuli ste lik britanskog premijera Chamberlaina. Nismo li danas u sličnoj situaciji kao Europa 1938. prije Minhenske konferencije?
Ne. 1938. Čehoslovačka je bila spremna boriti se da je imala barem jednog saveznika. Nažalost, Poljska tada nije bila dorasla trenutku. Da se Čehoslovačka, uz podršku Poljske, tada suprotstavila, Wehrmacht bi možda slomio zube na moćnim čehoslovačkim utvrdama na granici s Njemačkom. Ovaj put, međutim, žrtva se hrabro bori, nanosi ogromne gubitke neprijatelju i ima ne samo jednu zemlju kao saveznika nego cijelu Europu.
Neće biti nove Jalte?
Jalta je bila ono što - kako ponekad mislim - želi naša oporba. Dakle, da ne bude pravila, nego da jači odlučuje o sudbini slabijeg. U Jalti se to dogodilo u situaciji kad srednjoeuropske države ili praktički nisu postojale ili su bile nedavni saveznici Hitlera. Danas cijeli istočni blok ima svoju državnost, donosi suverene odluke i napokon se počeo naoružavati do zuba.
Ako netko donosi odluke koje nam nisu povoljne, jednostavno im se nećemo prilagoditi. I to je to.

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati