PRIJEVREMENO glasanje na predsjedničkim izborima u Rusiji već je započelo u okupiranim područjima Ukrajine, a dužnosnici su u nekim područjima išli od kuće do kuće s glasačkim kutijama u pratnji vojnika.

Budući da su kritičari i protivnici ušutkani, prognani ili ubijeni, očekuje se da će Vladimir Putin biti izabran na još šest godina kada se birališta zatvore krajem sljedećeg tjedna. Četiri djelomično okupirane ukrajinske regije, koje je Putin proglasio ruskim teritorijem 2022. godine, imat će posebnu ulogu u izbornom glasanju, piše The Guardian. Slika koju će ruska televizija širiti gotovo je jednako predvidljiva kao i konačni rezultat: pažljivo odabrani prizori zahvalnih Ukrajinaca, oduševljenih što se nalaze pod ruskom vlasti.

Bit će to poruka lokalnom stanovništvu da nema alternative ruskoj kontroli, a ljudima u Rusiji ponudit će priču o navodno sretnom stanovništvu koje pozdravlja svoje nove vladare. Narativ će također biti posebno usmjeren na Putina, ističe visoki ukrajinski sigurnosni dužnosnik: "Elite će se pobrinuti da rezultati pokažu caru da ga ljudi na njegovim novim teritorijima stvarno vole."

Prava priča je puno mračnija i mučnija

Ali prava je priča sasvim drugačija, kao što pokazuje istraživanje The Guardiana o životu u jednom od četiri područja koja je djelomično anektirala Rusija - regiji Zaporižji.

Deseci intervjua sa sadašnjim i bivšim stanovnicima, kao i dokumenti Kremlja, sugeriraju da će izbori biti još jedna faza u ruskim pokušajima da učvrste svoju vladavinu nad okupiranim teritorijem, kao tanak sloj legitimiteta za upravljanje prisilom, terorom i preseljenjem stanovništva.

Ruske vlasti su se od prvih dana okupacije služile prijetnjama i nasiljem. Moskovske su trupe zauzele oko dvije trećine regije Zaporižje u prvim tjednima rata, ušle u gradove Melitopolj i Berdjansk bez većih borbi i preuzele kontrolu nad nuklearnom elektranom Zaporižjom, najvećom u Europi. Linija fronte na kraju se smjestila oko 30 kilometara južno od grada Zaporižje i od tada se gotovo nije micala.

U svakom gradu, po dolasku ruske vojske u pravilu bi započelo pritvaranje lokalnih čelnika i vršenje pritiska na njih da rade za okupatore. Većina gradonačelnika odbacila je pritisak i odbila suradnju. U gradu Moločansku, koji je prije rata imao oko 12.000 stanovnika, Rusi su uhitili gradonačelnicu Irinu Lipku, zajedno s njezinom zamjenicom, tajnicom i vozačem. Stavljena je u ćeliju bez zraka u podrumu policijske postaje u obližnjem gradu Tokmaku.

Gotovo svake noći odvodili su je na kat i ispitivali ljudi u maskama, koji su zahtijevali da prijeđe Rusima. Ako odbije, rekli su, sudit će joj se za "antirusku agitaciju" i provest će život u sibirskom zatvoru. Rekli su da će i njezini sinovi biti u nevolji. Noću je iz susjednih ćelija mogla čuti vriskove i jauke mučenih muškaraca.

"Imala sam halucinacije, čula glasove svoje djece..."

"Imala sam halucinacije, počela sam čuti glasove svoje djece. Razmišljala sam o tome što bih učinila kad bi mog sina mučili preda mnom", prisjetila se Lipka. Ipak, smogla je snage da se odupre i nakon 24 dana zatočeništva puštena je na slobodu. Dva tjedna kasnije pobjegla je na teritorij pod kontrolom Ukrajine.

Diljem okupiranog područja bilo je sličnih "razgovora" s gradonačelnicima i lokalnim čelnicima. Na kraju su Rusi postavili marionetske vlasti u svaki grad i selo. Ponekad su prijetnjama iznuđivali dogovor. U drugim slučajevima prisluškivali su bivše dužnosnike, koji su postali voljni suradnici ili oportunisti bez iskustva u upravljanju. U gradu Vasilivki poziciju gradonačelnika je preuzeo lokalni glumac koji je vodio agenciju za fotografiranje djece.

Sve one koji su pristali na suradnju čekaju duge zatvorske kazne ako Ukrajina vrati teritorij.

Između srpnja 2022. i svibnja 2023. ruske okupacijske vlasti u regiji Zaporižji imale su službenu politiku deportiranja stanovnika koji su se bavili labavo definiranom aktivnošću "diskreditiranja organa ruske vlasti". Vlasti su ponosno objavile jezive videosnimke maskiranih muškaraca koji čitaju nalog za deportaciju preplašenim žrtvama, a zatim im naređuju da hodaju preko linije bojišnice prema ukrajinskom teritoriju bez stvari.

U nedavnom intervjuu s ruskim videoblogerom ruski guverner Zaporižje, bivši ukrajinski parlamentarni zastupnik Jevgenij Balicki, predstavio je ove deportacije kao humanitarnu mjeru. "Što učiniti sa ženom s troje djece koja ima drugačije poglede i ne vidi Rusiju kao svoju domovinu? Ona ne misli da je to što se događa ispravno. Da je ubijemo? Samo smo ih potjerali. Nismo željeli imati krv nevinih ljudi na svojim rukama samo zato što ne misle kao mi", rekao je Balicki.

Deportacije

Deportacije su se intenzivirale nakon takozvanog "referenduma" u rujnu 2022. Navodno popularan iskaz potpore pripajanju Rusiji, ovo nezakonito glasanje zapravo je lokalnim vlastima ponudilo još jedan način otkrivanja potencijalnih ukrajinskih simpatizera.

Jedan muškarac u 70-im godinama, koji je tražio da ostane anoniman jer ima rođake koji još žive na okupiranom području, ispričao je The Guardianu kako je nekoliko lokalnih žena hodalo ulicom u njegovom selu u pratnji naoružanih ruskih vojnika, idući od kuće do kuće s glasačkom kutijom. Rekao je da ne želi glasati na referendumu. Odgovorili su mu da je to u redu i zapisali to kraj njegova imena.

Kasnije te noći grupa vojnika je upala u njegovu kuću, oborila ga na pod i počela ga tući. Potom su mu rekli da će se vratiti za nekoliko dana i da će biti službeno deportiran iz regije, kao opasan antiruski element.

Otišao je prije deportacije s jednom torbom u rukama i sada živi u sobi u jednom malom gradu u Poljskoj, kao jedan od desetaka tisuća Ukrajinaca iz regije Zaporižje koji su protjerani iz svojih domova. Iza sebe je ostavio članove obitelji, grob svoje supruge, stoku, automobil i kuću u kojoj je živio od 70-ih godina prošlog stoljeća.

"Moje tijelo je ovdje, ali moja duša je tamo. Kod kuće sam bio od koristi. Ovo je strana zemlja, strani jezik. Nitko me ne treba", rekao je ovaj Ukrajinac. Osim deportacija, ruske su vlasti otele tisuće Ukrajinaca za koje se smatra da su opasno proukrajinski orijentirani. Mnoge njihove obitelji mjesecima nemaju vijesti o svojim nestalim voljenima.

Priča o Maksimu

U maloj kući na periferiji Zaporižje Tetjana Dolženko iznosi priču o svom sinu Maksimu, informatičkom stručnjaku koji je imao 31 godinu kada je rat počeo. Maksim je bio aktivan u ukrajinskim nacionalističkim krugovima od revolucije na Majdanu 2014. godine, a početkom svibnja trojica naoružanih muškaraca stigla su u zoru u njihovu kuću. Razbili su prozore i vrata obiteljske kuće i odvukli Maksima na ulicu. Tamo su ga svukli i počeli tući prije nego što su ga ugurali u automobil koji je čekao.

Tetjana je obijala pragove institucija tražeći novosti o sinu, no nitko joj nije mogao dati nikakve informacije. Tek je u listopadu 2022. nekoliko ruskih vojnika došlo u njezin stan kako bi joj rekli da je Maksim živ i da ga drže u podrumu 10 minuta udaljenom od njezine kuće. Došli su, rekli su, da joj prenesu rođendanske čestitke od sina. Ova neuobičajena gesta dobre volje, pomislila je, nastala je zato što je jednog od vojnika mučila savjest: "Vidjela sam mu u očima da je shvatio u što se upustio. Oči nikad ne lažu."

U prosincu 2022. ruska novinska agencija RIA News objavila je snimku Maksima, tvrdeći da je riječ o nedavno uhićenom ukrajinskom nacionalistu koji sada "dobrovoljno daje dokaze" o svojim zločinima. Video je barem bio dokaz da je Maksim još uvijek živ, ali to je bio posljednji trag o njemu. Tetjana je čula glasine da je možda prebačen na Krim, gdje se drže mnogi oteti civili, ali o Maksimu nema vijesti već 14 mjeseci.

Tetjana je prošlog ljeta pokušala napustiti Melitopolj, ali lokalna policija joj to nije dopustila. Kako bi olakšala odlazak, podnijela je zahtjev za rusku putovnicu, što su okupacijske vlasti snažno poticale za sve stanovnike. Kad je primala rusku putovnicu, bila je prisiljena pjevati rusku himnu ispod Putinova portreta.

U siječnju se izvukla iz grada s novom putovnicom i otputovala u Zaporižju. Prije je putovanje trajalo 45 minuta; sada traje četiri dana, u ogromnoj petlji kroz Rusiju, jer nije moguće prijeći crtu bojišnice. Tetjana pokušava iznova započeti život u Zaporižji i traži posao. No, muči je gdje joj je sin: "Trebam ga, on je sve što imam." U veljači je ukrajinska sigurnosna služba SBU rekla Tetjani da je Maksimovo ime uključeno na popis koji je dostavljen Rusima sa zahtjevom da se potvrdi njegova lokacija. No, Rusi nisu htjeli potvrditi da drže zatvorenika s tim imenom.

Priče o osvetnčkim akcijama

U sveučilišnoj zgradi u Zaporižji općinski čelnici raznih okupiranih gradova rade u egzilu, po jedan grad po svakoj učionici. Gradonačelnica Moločanska Lipka kaže da se ljudi koji su ostali pod okupacijom mogu podijeliti u tri kategorije: oni koji podržavaju rusku vlast, stariji ljudi koji su potkupljeni obećanjima viših mirovina i oni koji drže pognute glave i tiho čekaju ukrajinsku vojsku.

U jednom domu na teritoriju pod ukrajinskom kontrolom nekoliko je ljudi šaputalo priče o upadima preko linije bojišnice u osvetničkim akcijama protiv Rusa i o domišljatim planovima za krijumčarenje eksploziva partizanima na okupiranom području. To su priče za kasnije, za povijesne knjige, rekli su. Kada bi ih se sada ispričalo, riskiralo bi se otkrivanje metoda.

Partizanska prijetnja drži ruske vlasti u napetosti, a sigurnost je dodatno pojačana uoči glasanja. Ali bit će potrebno više od partizana da se zauvijek izbaci ruska vlast, a neuspjeh ukrajinske vojne protuofenzive prošle godine bio je psihološki udarac za proukrajinske stanovnike tog teritorija.

"Postajalo je sve teže čekati, pa sam prodao namještaj i televizor kako bih namaknuo novac za put i konačno otišao", rekao je 58-godišnji Pavlo Dvorecki, koji je nedavno stigao u Zaporižju iz Moločanska. Njegov sin se bori u ukrajinskoj vojsci, što je značilo stalne pretrese i racije ruske vojske u njegovu domu. Prijatelji su ga nazvali nedugo nakon što je otišao i rekli mu da se deset ruskih vojnika uselilo u njegovu kuću.

Pola stanovnika je otišlo

Dosad je oko polovice stanovništva regije dobrovoljno otišlo, uz one deportirane ili otete. Mnogi su sada u gradu Zaporižji, drugi su raštrkani po Ukrajini i diljem Europe, nadajući se da će ukrajinska vojska osloboditi teritorij i da će se moći vratiti kući.

Fedorov je rekao kako vjeruje da trenutno stanovništvo okupiranih područja broji 250.000 prijeratnih stanovnika, uz 150.000 novopridošlih Rusa, uključujući vojsku, policiju i civile: "Pokušavaju promijeniti genotip naše populacije." Dodao je kako nakon izbora očekuje nove obračune sa stanovnicima koji su odbili glasati.

S teritorija pod kontrolom Ukrajine policija i sigurnosna služba SBU prate događaje u okupiranim područjima i sastavljaju popise lokalnih suradnika za kasniju upotrebu. U Moločansku je službenik vojnog ureda zadužen za novačenje prešao Rusima, kao i lokalni vijećnik koji je napisao gradsku himnu. Lipka ima čak i prijatelje koji su pristali na suradnju, a još uvijek se muči da shvati njihove razloge.

O onome što će se dogoditi kad i ako Ukrajina oslobodi teritorij svi razmišljaju. U gradovima poput Izjuma, koji je bio okupiran na samo pet mjeseci 2022. godine, optužbe i sumnje bile su sveprisutne kada je Ukrajina ponovno preuzela kontrolu. U regiji Zaporižji, gdje okupacija traje već gotovo dvije godine, shvaćanje motivacije ljudi i razaznavanje nejasne granice između opstanka i suradnje bit će trnovit i vjerojatno bolan zadatak.

"Kako ponovno graditi mir i slogu među našim građanima? To će biti velik problem, jedan od najvećih problema", zaključio je Fedorov za The Guardian.