GODINE 1687., tijekom opsade Atene u sklopu Morejskog rata, mletačke snage pod zapovjedništvom Francesca Morosinija bombardirale su Partenon, drevni grčki hram na Akropoli, uzrokujući njegovo katastrofalno razaranje. Ovaj događaj, koji se dogodio 26. rujna, pretvorio je jedan od najveličanstvenijih spomenika antičke kulture u ruševine, označivši tragičnu prekretnicu u povijesti umjetnosti i arhitekture.

Partenon, izgrađen u 5. stoljeću pr. Kr. kao hram posvećen božici Ateni, služio je pod osmanskom vlašću kao skladište baruta, što je dovelo do eksplozije kada ga je pogodila mletačka topovska kugla. Ovaj incident ne samo da je uništio veliki dio građevine već je imao dalekosežne posljedice za kulturnu baštinu i odnos prema starinama, ostavljajući trajni trag u kolektivnoj svijesti o važnosti očuvanja povijesnih spomenika.

Povijesni kontekst

U 17. stoljeću Osmansko Carstvo kontroliralo je veći dio jugoistočne Europe, uključujući Grčku. Morejski rat, koji je trajao od 1684. do 1699., izbio je između Svete lige, predvođene Mlecima, i Osmanlija, kao dio šire borbe za dominaciju u istočnom Sredozemlju. Mlečani, pod zapovjedništvom Francesca Morosinija, pokrenuli su kampanju za osvajanje Peloponeza i Atene, želeći oslabiti osmansku moć i proširiti svoj trgovački utjecaj.

Partenon, koji je od 15. stoljeća bio pretvoren u džamiju pod osmanskom vlašću, postao je strateška meta jer su Osmanlije skladištile barut unutar njegovih masivnih mramornih zidova, čime je hram postao vojni arsenal.

Morosini, svjestan kulturne vrijednosti Partenona, navodno je oklijevao s bombardiranjem, ali vojna nužda i pritisak za brzom pobjedom nad Osmanlijama nadjačali su te dvojbe. Opsada Atene bila je dio šire strategije za slamanje osmanskog otpora i osiguravanje kontrole nad ključnim gradovima.

Opsada i razaranje

Opsada Atene započela je u rujnu 1687. Mlečani su postavili topove na obližnjem brežuljku Filopap, odakle su mogli precizno gađati Akropolu. Osmanlije, pod zapovjedništvom lokalnog guvernera, koristile su Partenon kao skladište baruta, vjerujući da će njegovi robusni zidovi pružiti zaštitu. Ova odluka, iako uobičajena za to doba, pokazala se kobnom.

Dana 26. rujna 1687. mletačka topovska kugla, ispaljena iz topa pod zapovjedništvom švedskog časnika Koeniga von Tettaua, pogodila je Partenon. Projektil je probio krov i zapalio barut, uzrokujući ogromnu eksploziju koja je razorila središnji dio hrama. Eksplozija je uništila krov, veći dio unutrašnjih zidova i brojne skulpture, uključujući dijelove znamenitog friza koji je izradio Fidija.

Prema povijesnim izvješćima, eksplozija je bila toliko snažna da su se mramorni blokovi razletjeli stotinama metara, a dim se vidio kilometrima daleko. Oko 300 osmanskih vojnika i civila poginulo je, dok je Akropola pretrpjela teška oštećenja. Dva dana kasnije, 28. rujna, Mlečani su osvojili Atenu, ali nisu uspjeli zadržati grad, povukavši se 1688. zbog osmanskog protunapada i epidemije kuge.

Uzroci razaranja

Razaranje Partenona dogodilo se zbog kombinacije vojnih i strateških faktora. Osmanlije su nesmotreno koristile Partenon kao skladište baruta, čime su ga učinile legitimnom vojnom metom, ali i pokazale nedostatak svijesti o njegovoj kulturnoj vrijednosti. Morosini, iako upoznat s važnošću hrama, odlučio je bombardirati Akropolu kako bi slomio osmanski otpor, jer je vrijeme za osvajanje grada bilo ograničeno.

Topništvo 17. stoljeća, poput mortira korištenih u opsadi, nije bilo precizno, što je povećalo rizik od kolateralne štete. Kada je topovska kugla izazvala eksploziju, posljedice su bile katastrofalne, daleko iznad očekivanja Mlečana. Iako je opsada bila privremeno uspješna, razaranje Partenona nije bilo planirano, već je bilo posljedica nesretnog spleta okolnosti.

Uništen je najvredniji spomenik iz doba Antike

Posljedice razaranja bile su višeslojne. Partenon, simbol klasične Grčke, izgubio je oko 60% svoje originalne strukture, uključujući većinu krova i unutrašnjih stupova, dok su skulpture poput metopa i friza bile razbacane ili spaljene, otežavajući kasnije pokušaje obnove.

Morosini je pokušao ukloniti neke skulpture s frontona kako bi ih spasio, ali su se one urušile zbog neadekvatne opreme, dodatno pogoršavajući štetu. Kasnije, u 19. stoljeću, lord Elgin uzeo je preostale skulpture, danas poznate kao Elginovi mramori, što je izazvalo dugogodišnju kontroverzu oko kulturnog plijena.

Politički gledano, Mlečani su privremeno osvojili Atenu, ali nisu uspjeli zadržati kontrolu nad Peloponezom dugoročno. Morejski rat završio je 1699. Mirovnom nagodbom u Srijemskim Karlovcima, kojom su Mlečani dobili Peloponez, ali ne i Atenu, dok je osmanska vlast nad Grčkom potrajala do 19. stoljeća.

Kulturni utjecaj razaranja bio je značajan: događaj je probudio svijest o važnosti očuvanja antičkih spomenika, što je u 18. i 19. stoljeću, kroz romantizam i filhelenizam, potaknulo interes za grčku baštinu i doprinijelo grčkom ratu za neovisnost od 1821. do 1829.