DANA 21. listopada 1966. godine, selo Aberfan u južnom Walesu postalo je poprište jedne od najtragičnijih nesreća u modernoj britanskoj povijesti. Klizište jalovine iz obližnjeg rudnika ugljena zatrpalo je osnovnu školu Pantglas Junior School i nekoliko kuća, usmrtivši 144 osobe, uključujući 116 djece.

Ova katastrofa, uzrokovana nemarom i lošim upravljanjem otpadnim materijalom, ostavila je dubok ožiljak na zajednici i potaknula značajne promjene u sigurnosnim standardima u rudarskoj industriji.

Rudarstvo i jalovina

Aberfan, malo rudarsko selo u dolini rijeke Taff, živjelo je od rudnika ugljena Merthyr Vale Colliery, koji je bio srce lokalne ekonomije. Rudnici su stvarali ogromne količine jalovine - otpada koji nastaje tijekom iskopa i prerade ugljena, a sastoji se od mješavine zemlje, kamenja i sitnih čestica ugljena. Jalovina se tada odlagala na nasipima iznad sela, što je bilo uobičajena, ali vrlo rizična praksa.

Jedan od tih nasipa, poznat kao Tip 7, nalazio se na padini iznad osnovne škole. Godinama su mještani upozoravali na opasnost, posebno zbog nestabilnog tla i obilnih kiša, no National Coal Board (NCB), državna agencija koja je upravljala rudnicima, ignorirala je upozorenja.

U danima prije nesreće, obilne kiše natopile su nasip, dodatno ga destabilizirajući. Tip 7 bio je visok više od 20 metara, a njegov ukupni volumen iznosio je oko 300000 kubnih metara. Tijekom nesreće pokrenulo se oko 110000 kubnih metara materijala koji je klizio niz brežuljak. Nasip je bio smješten iznad prirodnih izvora vode, što je dodatno povećavalo rizik od urušavanja.

Katastrofa 21. listopada 1966.

Ujutro, oko 9:15, masivno klizište jalovine sručilo se niz padinu prema selu. Lavina blata, kamenja i vode pogodila je školu Pantglas upravo u trenutku kada je nastava započinjala. U nekoliko minuta učionice su bile zatrpane slojem materijala dubokim do 9 metara. Od 240 učenika i osoblja u školi, 116 djece i 5 nastavnika izgubilo je život. Klizište je također uništilo 18 kuća i druge objekte, usmrtivši ukupno 144 osobe.

Spasilačke operacije započele su odmah. Rudari, mještani i hitne službe pokušavali su rukama i jednostavnim alatima doći do zarobljenih. Zadnji preživjeli pronađen je do 11 sati tog jutra. Gusta magla i stalna kiša otežavali su napore, a atmosfera je bila obilježena tugom, očajem i kaosom. Vijesti o tragediji brzo su obišle zemlju i svijet.

Posljedice i istraga

Katastrofa je izazvala val tuge i bijesa. Kraljica Elizabeth II posjetila je Aberfan osam dana kasnije, što je tada izazvalo kritike javnosti, a sama kraljica kasnije je taj kasni dolazak opisala kao jedno od svojih najvećih žaljenja.

Istragu, poznatu kao Aberfan Tribunal, vodio je Edmund Davies. Utvrđeno je da je tragedija bila posljedica ozbiljnog nemara NCB-a, koji nije održavao nasipe niti poduzimao sigurnosne mjere. Tribunal je zaključio da je katastrofa bila "potpuno spriječiva", a upozorenja o nestabilnosti nasipa godinama su bila ignorirana. Ipak, nitko iz NCB-a nije kazneno odgovarao, što je izazvalo dodatnu gorčinu među stanovnicima.

Fond za pomoć Aberfanu, koji je nastao zahvaljujući donacijama iz cijelog svijeta, prikupio je 1,75 milijuna funti (ekvivalent oko 30 milijuna funti danas). Međutim, dio tog novca kasnije je iskorišten za uklanjanje preostalih nasipa, umjesto isključivo za pomoć obiteljima žrtava. Britanska vlada vratila je 1997. godine 150.000 funti fondu, a 2007. isplaćena je dodatna naknada.

Katastrofa u Aberfanu potaknula je temeljite promjene u britanskoj rudarskoj industriji. Uvedeni su stroži propisi o upravljanju jalovinom, a NCB je bio prisiljen preispitati svoje prakse.