ALFRED Tennyson, 1. barun Tennyson (6. kolovoza 1809. – 6. listopada 1892.), bio je jedan od najznačajnijih engleskih pjesnika viktorijanske ere, poznat kao "poetski laureat" Ujedinjenog Kraljevstva od 1850. do svoje smrti.

Njegova poezija, prožeta emocijama, mitologijom i refleksijama o životu, smrti i prirodi, odražava duh 19. stoljeća. Tennysonov rad, uključujući djela poput "In Memoriam A.H.H.", "Idile kralja" i "Ulysses", učinio ga je glasom svoje generacije, a njegova smrt 6. listopada 1892. označila je kraj jedne književne epohe.

Rani život i počeci

Rođen u Somersbyju, Lincolnshire, Tennyson je odrastao u obitelji s 12 djece, pod utjecajem oca, svećenika Georgea Claytona Tennysona, čije su mentalne i financijske poteškoće obilježile Alfredovo djetinjstvo. Obrazovao se na Trinity Collegeu u Cambridgeu, gdje je osvojio nagradu za pjesmu "Timbuktu" 1829. i pridružio se književnom krugu "Apostoli". Tamo je upoznao Arthura Henryja Hallama, čija je smrt 1833. inspirirala Tennysonovo remek-djelo "In Memoriam".

Njegova prva zbirka, "Poems, Chiefly Lyrical" (1830.), dobila je mješovite kritike, ali pokazala je lirski talent. Zbirka "Poems" (1832.) donijela mu je veću pozornost s djelima poput "The Lady of Shalott", no financijske poteškoće i osobni gubici odgodili su njegov uspjeh.

Uspon i status laureata

Godine 1842., Tennysonova zbirka "Poems" učvrstila je njegov ugled, s djelima poput "Locksley Hall" i "Break, Break, Break", koja su istraživala teme gubitka i napretka. Nakon smrti Williama Wordswortha 1850., Tennyson je imenovan poetskim laureatom, što je označilo vrhunac njegove karijere. Njegova poezija postala je omiljena u kraljevskoj obitelji, posebice kraljici Viktoriji, koja je u njemu pronašla utjehu nakon smrti princa Alberta.

Njegovo najpoznatije djelo, "In Memoriam A.H.H." (1850.), elegija posvećena Hallamu, istražuje tugu, vjeru i znanstveni skepticizam, odražavajući viktorijanske dileme o darvinizmu i religiji. Pjesma je postala kulturni fenomen, a stihovi poput "Bolje je voljeti i izgubiti / Nego nikad ne voljeti" postali su bezvremenski. "Idile kralja" (1859.–1885.), epski ciklus o kralju Arturu, proslavile su viteške ideale, dok "Ulysses" (1842.) slavi neugasivu želju za istraživanjem.

Kasniji život i smrt

Tennyson se 1850. oženio Emily Sellwood, s kojom je imao dva sina, Hallama i Lionela. Živio je povučeno, dijelom na otoku Wight, gdje je nastavio pisati i eksperimentirati s dramama poput "Queen Mary" (1875.). Njegova poezija kasnije je postala konzervativnija, odražavajući viktorijanske vrijednosti reda i imperijalizma, što je izazivalo kritike mlađih pjesnika poput Roberta Browninga.

Umro je 6. listopada 1892. u svom domu Aldworthu u Sussexu, u dobi od 83 godine, držeći primjerak Shakespeareova "Cymbelinea". Pokopan je u Westminsterskoj opatiji, a njegova smrt izazvala je nacionalnu žalost. Kraljica Viktorija i javnost oplakivali su gubitak pjesnika koji je definirao njihovu eru.

Nasljeđe

Tennysonovo nasljeđe je ogromno: njegova poezija, prevedena na mnoge jezike, utjecala je na književnost, glazbu i film. Njegovi stihovi inspirirali su skladatelje poput Elgara i slikare prerafaelite. Iako su ga modernisti poput T.S. Eliota kritizirali zbog sentimentalnosti, njegova sposobnost da uhvati univerzalne emocije osigurala mu je trajnu popularnost. Danas se Tennyson slavi kao glas viktorijanskog doba, čiji radovi o ljubavi, gubitku i herojstvu i dalje odjekuju.