UNAZAD nekoliko godina politički analitičari i građani na Zapadu se zgražaju nad ulaskom raznih ekstremističkih političkih opcija na političku scenu.

Mnogi traže da se takvim političkim opcijama zabrani da uopće sudjeluju u formalnoj politici i slobodnim izborima zbog straha da će to dovesti do bujanja raznih ekstremizama i opasnosti da takve političke opcije preuzmu vlast te sruše trenutno gospodarsko-političko uređenje u Europskoj uniji i SAD-u koje, ma koliko bilo puno kontradiktornosti i loših pojava, ipak osigurava relativno kvalitetan okvir u kojem egzistira današnje blagostanje u tom dijelu svijeta. To ne znači da ne postoji veliki prostor za promjene, ali ipak treba imati na umu da su društva SAD-a i Unije najbogatija društva na svijetu, s relativno visokom kvalitetom života. 

No s vremenom se pokazalo da su najbolji protuotrov raznim desnim i lijevim populizmima i ekstremizmima upravo oni sami tj. njihova politička i medijska vidljivost. Kada ljudi jednom direktno čuju njihove ideje, onda njihova popularnost počinje opadati. Jednostavno, što ekstremisti više pričaju to je glasačima jasnije da se radi o nesposobnim neznalicama s destruktivnim idejama. 

Radnička fronta otvoreno zagovara komunističke ideje

U Hrvatskoj je na leđima lijevih stranaka okupljenih oko platforme Možemo! u politička tijela ušla i Radnička fronta, otvoreno ekstremno lijeva stranka koja poziva na povratak idejama i politikama komunističkih režima iz 20. stoljeća. Trenutno Radnička fronta ima zastupnika u saboru, ali već otprije je zastupljena i u Skupštini grada Zagreba. A najbolji protuotrov za ideje koje promovira RF je da glasači otvoreno čuju njihove predstavnike. 

Tako je zastupnik Radničke fronte u zagrebačkoj Skupštini David Bilić održao smiješan govor o poduzetništvu i ekonomiji u kojem je pokazao da te teme razumije na razini srednjoškolskog maturanta, a kojima se sama Radnička fronta pohvalila na Facebooku. 

>> Zastupnik Radničke fronte: Kako Mate Rimac nije gubitaš, a Uljanik jest?

Bilić tako površno poznaje termine o kojima govori, razrada je u najmanju ruku redikulozna, a samu dinamiku u ekonomiji u poduzetništvu poznaje kao čoban tehnike izvođenja baleta. Ključna razlika je u tome što čoban ne filozofira u Skupštini glavnog grada o baletu, a David samouvjereno pokazuje svoje sramotno neznanje. I naravno, čoban obavlja jako težak posao koji većina ljudi ne bi znala obavljati te je time produktivan član društva.

Vječni student u skupštini glavnog grada

Bilić sa svojih 27 godina još uvijek studira. I to je sasvim u redu, ne znamo sve okolnosti zbog kojih David još nije završio studij psihologije, ali malo je smiješno vječnog studenta poslati u Skupštinu glavnog grada Hrvatske da predstavlja tvoje političke ideje.  

Sam govor je pun poluistina i floskula sa sasvim krivim zaključcima. Bilić u ime Radničke fronte odbija financiranje Zagrebačkog inovacijskog centra opravdavajući to argumentom da poduzetnici trebaju biti dosljedni i sami se snalaziti na slobodnom tržištu. I to bi bilo sasvim u redu da nije činjenice kako proračun Zagreba i Hrvatske ovisi primarno o tim istim poduzetnicima. To znači da se u inovacijski centar ne investira da bi se, kako kaže predstavnik RF, gradio "kult poduzetništva", nego da bi se poticanjem nastanka i rasta novih kompanija kasnije grad i država mogli naplatiti i od toga financirati obrazovni sustav koji Bilić još uvijek koristi. 

Inovacijski centri i poduzetnički inkubatori su kost koju država baca poduzetnicima

Iako toga nije svjestan i njegov napad na inovacijski centar je isključivo ideološki motiviran, djelomično je u pravu po pitanju bespotrebnosti zagrebačkog inovacijskog centra. To ne znači da Zagrebački inovacijski centar zaista ne bi trebao postojati nego da se njime, kao i raznim drugim objektima i institucijama slične namjene po cijeloj Hrvatskoj, prikriva maćehinski odnos države prema poduzetništvu i općenito gospodarstvu. Svi ti pusti inovacijski centri, poduzetnički inkubatori i gospodarske zone su samo kost koju država baca poduzetnicima da bi im odvratila pogled od nužnih reformi po pitanju porezne politike, birokratizacije državne uprave, efikasnosti javnog sektora, šumi apsurdnih zakona i pravilnika i neefikasnog pravosuđa. 

Inovacijski centri, poduzetnički inkubatori i gospodarske zone su u Hrvatskoj izrasle kao gljive poslije kiše. Kao što je nekada svako selo trebalo imati crkvu tako danas svako selo mora imati gospodarsku zonu ili poduzetnički inkubator. A velika većina tih inkubatora i zona ne opravdava svoje postojanje. Dobar dio ih je i danas prazan. 

Mi nemamo kult poduzetništva nego kargo kult

Zapravo se i radi o jednoj vrstu kulta, baš kao što David tvrdi, ali ne kulta poduzetništva, nego kargo kulta. 

Kargo kult je naziv nastao nakon što se primijetilo da stanovništvo po otocima u Tihom oceanu oponaša slijetanje zrakoplova iako većina zrakoplov nikada nije vidjela. Praksa je nastala zbog toga što su u vrijeme 2. svjetskog rata vojni zrakoplovi SAD-a često nadlijetali i izbacivali razne terete na otoke (eng. cargo), za svoje vojnike i kao oblik plaćanja lokalnom stanovništvu za njihovu suradnju. Krajem rata je prestalo i izbacivanje tereta iz zrakoplova.

Kada su domoroci shvatili da se zrakoplovi više ne vraćaju i ne izbacuju terete, počeli su graditi drvene replike zrakoplova, oponašati zvukove zrakoplova, izrađivati odjeću nalik na onu vojnika SAD-a itd. Mislili su da će obavljanjem tih rituala prizvati i zrakoplove da se vrate, a s njima i terete. Naučili su povezanost između zrakoplova i paketa koji su izbacivali, ali nisu razumjeli cijeli splet okolnosti i mehanizam zbog kojeg se to događalo. Danas se svako pseudoreligijsko ritualno obavljanje određenih radnji bez razumijevanja stvarnog mehanizma koji stoji iza određene pojave zove kargo kult. 

Izgradnja poduzetničkih inkubatora i gospodarskih zona je kargo kult koji je jako popularan u Hrvatskoj. Političari u Hrvatskoj stvarno misle da ako izgrade inkubator i zonu u svakom selu to nužno dovodi do razvoja poduzetništva i gospodarstva. To, naravno, nema veze s istinom jer su mehanizmi koji dovode do rasta ekonomije i poduzetništva puno kompleksniji od "ako izgradiš, doći će". Baš kao što domoroci s otoka u Pacifiku nisu razumjeli okolnosti, mehanizam i razlog zbog kojeg dolaze avioni koji bacaju pakete, tako političari u Hrvatskoj ne razumiju okolnosti, mehanizam i način na koji se razvija nacionalno gospodarstvo. U Hrvatskoj ne postoji kult poduzetništva, nego kargo kult čiji su svećenici političari, a izgradnja nepotrebnih inkubatora, centara i zona je samo jedan od oblika njihovog pokušaja da prizovu poduzetnike, investitore i gospodarski rast, kao što su domoroci pokušali prizvati zrakoplove. 

No vratimo se na Bilića iz Radničke fronte i njegovo baljezganje. 

Smiješna usporedba Uljanika i Rimac Automobila 

Nije mu ni jasno kako to da Rimac Automobili, koji nisu ostvarili dobit od 2009., kada je tvrtka osnovana, mogu biti uspješan primjer poduzetništva, a Uljanik je gubitaš. Prvo je tu činjenica da Rimac i Uljanik nisu ni izbliza slične kompanije, ni po kojem parametru. Rimac Automobili su nastali kao mali poduzetnički pothvat, a pravilo kod svakog pokretanja kompanije je da se barem tri godine ne treba očekivati pozitivno poslovanje.

To ima smisla jer se doslovno počinje od nule i poduzetnik treba pronaći klijente, izvore financiranja, radnike itd. Poduzetništvo je jako riskantno i većina novih kompanija propadne u prvih nekoliko godina. Uljanik je, s druge strane, velika kompanija stara nekoliko desetljeća i djeluje po sasvim različitim principima od malih poduzetničkih pothvata kao što su Rimac Automobili.

Rimac je toliko dugo mogao opstati bez godišnje dobiti zato što su privatni investitori procijenili da kompanija ima perspektivnu budućnost i ulagali su u nju dok nije postala profitabilna. Sada će im se ta investicija višestruko vratiti. S druge strane, u Uljanik nitko nije bio voljan investirati jer je i financijskim amaterima bilo jasno da je kompanija neodrživa u obliku u kojem postoji.

Kinezi su Uljanik proglasili muzejom brodogradnje

Jedini izvor financiranja je bila država koja je političkim odlukama davala novce iz proračuna da bi održala na životu kompaniju koja je s vremenom toliko zastarjela da su potencijalni investitori iz Kine odbili uložiti ikakve novce u nju, navodno uz izjavu da je Uljanik zapravo muzej brodogradnje, a ne moderno brodogradilište. Treba imati na umu i da su većinski vlasnici Uljanika bili sadašnji i bivši radnici, koji su upravljanje kompanijom prepustili političarima i time zapečatili sudbinu vlastite "investicije". Ali svejedno je država ulupala milijarde u Uljanik, koji nije ni bio većinski državni, a nedavno ga je i "obnovila" novim desecima milijuna kuna.

Predstavnik Radničke fronte nije upoznat ni s činjenicom da male i srednje kompanije u svim razvijenom državama, pa i u Hrvatskoj, čine većinu na tržištu i zapošljavaju puno više ljudi od velikih kompanija. Njegova izjava da su male kompanije "iznimno malobrojne" je jednostavno sasvim kriva. 

Većina monopola u razvijenim državama su upravo oni državni

Ne poznaje ni uzroke i način stvaranja monopola niti je svjestan da svaka država na svijetu danas ima antimonopolističke zakone koji sprječavaju nastanak monopola. Dapače, većina monopola u razvijenim državama je u državnom vlasništvu i država umjetno održava njihovo postojanje. Postoje tzv. "prirodni monopoli", tj. tržišta na kojima zbog određenih tehničkih, prostornih i drugih uzroka monopoli jesu najefikasniji oblik uređenja tržišta. Ali ti "prirodni monopoli" su dosta ograničen segment ekonomije i država je najčešće sama vlasnik takvih kompanija, čije postojanje štiti brojnim zakonskim preprekama. 

Koliko je kriva informacija da kapitalizam stvara monopole pokazuje informacija da na burzovnom Dow Jones indeksu, koji postoji od 1928. i sadrži najveće kompanije u SAD-u, danas nema nijedne kompanije koja se na njemu nalazila u trenutku kada je stvoren. To znači da nijedna tvrtka koja je tada bila među najvećima više nije toliko velika ili više ne postoji, nego su je zamjenile nove kompanije.

Iz svega je jasno kako je predstavnik Radničke fronte površno naučio neke pojmove napamet i malo ih uklopio u ideološki narativ koji propagira njegova stranka, ali ih niti razumije niti su mu poznati stvarni podaci o stvarima koje samouvjereno kritizira, a ne poznaje ni dinamiku moderne ekonomije. Njegova razrada napamet naučenih pojmova se temelji na sasvim krivim podacima, a razumije ih na razini srednjoškolca.

Sve u svemu, najbolji argument protiv Radničke fronte je petominutni monolog njenih članova.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala