U NOĆI s petka na subotu, 26. travnja 1986. tehničari u nuklearnoj elektrani Černobil zamijetili su grešku prilikom provjere sustava hlađenja. Ugasili su reaktor 4 kako bi shvatili u čemu je točno problem, no u međuvremenu se dogodila katastrofa. Uzavreli radioaktivni otpad uzrokovao je eksploziju koja će ostati upamćena sve do danas.

Černobilska katastrofa uzrokovala je smrt 30-ak ljudi neposredno nakon eksplozije, uglavnom osoblja iz elektrane i vatrogasaca koji su gasili požar. Puno veći broj žrtava dogodio se u godinama nakon katastrofe, a procjenjuje se da je preko 4000 ljudi umrlo od posljedica raka koji su razvili zbog prevelikog izlaganja radijaciji.

Testiranje rezultiralo katastrofom

Nuklearne elektrane inovacija su 20. stoljeća. Njemački su znanstvenici u 30-im godinama otkrili da je cijepanjem atoma pojedinih elemenata moguće dobiti veliku količinu energije. Nazvali su to nuklearnom fisijom. Uranij su bombardirali neutronima, što je dovelo do njegovog cijepanja. U nuklearnim se elektranama energija dobivena cijepanjem koristi da bi se ugrijala voda. Vodena para pod pritiskom pokretala bi turbine koje su odgovorne za dobivanje električne energije.

Po istom principu funkcionirala je i elektrana u Černobilu. Izgrađena je 1970. godine, a SSSR je u to vrijeme imao već desetak nuklearnih elektrana koje su osiguravale energiju širokim masama. Svaka elektrana imala je ugrađene generatore koji bi se uključili ako bi došlo do gašenja elektrane.

Naime, nuklearna fisija proizvodi lančanu reakciju te je potrebno kontrolirati količinu energije koja nastaje cijepanjem atoma. Ako se elektrana ugasi tijekom tog procesa, nemoguće je kontrolirati količinu energije koja se oslobađa te u tom slučaju dolazi do eksplozije.

Međutim, generatori se pale nakon 60 sekundi kad se elektrana ugasi. U međuvremenu ne postoji nikakav sustav hlađenja i elektrana je tad u riziku od eksplozije. Sovjetski fizičari testirali su generatore nekoliko puta prije 1986., no rezultati nikad nisu bili uspješni. Idući test trebao se provesti dan ranije, 25. travnja, no odgođen je za iduću smjenu zbog komplikacija.

Noćna smjena nije bila adekvatno informirana o tome kako test treba izgledati. Anatolij Djatlov bio je zadužen za provedbu testa. Kada su shvatili da se oslobađa golema količina energije u reaktoru, odlučili su uključiti sve kontrolne šipke, čija je zadaća smanjivanje nuklearne aktivnosti. Međutim, dogodio se kontraefekt - golema količina neutrona, kao i pritisak vodene pare, izazvali su eksploziju.

Evakuacija i zataškavanje

Eksplozija je raznijela krov reaktora 4 i prouzročila veliki požar. Nedaleko od elektrane nalazio se grad Pripjat, dom većine zaposlenih u reaktoru. Oko 50.000 stanovnika tog grada, od kojih je većina spavala u to vrijeme, nije ni slutilo kakva će ih katastrofa zadesiti. Planirali su vikend provesti u parku s djecom ili na kavi, no u nedjelju je već naređena kompletna evakuacija grada zbog radijacije. Rečeno im je da će se brzo vratiti svojim domovima, no Pripjat je i dan danas prazan grad bez ijednog stanovnika.

Sovjetsko vodstvo također dijeli krivnju za nesreću u Černobilu. Njihova glavna zadaća trebala je biti spašavanje  stanovništva od radioaktivnog materijala i njegovih posljedica, no većinu energije uložili su u zataškavanje nesreće kako ne bi nastala panika ili internacionalna sramota Sovjetskog Saveza. Isključili su telefone prije evakuacije, a vatrogasci, koji su počeli gasiti požar već u subotu prije zore, nisu nosili adekvatnu zaštitu od radijacije. Većina njih umrla je neposredno nakon nesreće.

Vijest je procurila u internacionalne krugove 28. travnja, kada su radnici švedske nuklearne elektrane Forsmark otkrili neobično visoku razinu radijacije na svojoj odjeći. Prvo su posumnjali na vlastitu elektranu, no uz konzultacije s meteorolozima shvatili su da radijacija dolazi s jugoistoka, iz nuklearne elektrane u Černobilu.

Nakon što su vatrogasci ugasili požar, počelo se pričati o potencijalnoj drugoj katastrofi koja će se dogoditi ako radioaktivni otpad otopi cement i slije se u podzemne vode. Sovjeti naređuju da se ispod reaktora prokopa tunel u kojem će se postaviti uređaji za hlađenje. Na kraju nije bilo curenja materijala ispod razine cementa, ali to tada nitko nije mogao znati.

Akcije prikupljanja radioaktivnog materijala trajale su tjednima nakon katastrofe, a nakon ljeta te godine postavljena je čelična konstrukcija oko reaktora 4, čija je svrha kontaminirati radioaktivni materijal te spriječiti njegovo širenje u atmosferi.

Vatrogasci koji su gasili požar u noći nakon izbijanja požara, kao i osoblje koje se nalazilo u to vrijeme u elektrani, umrli su u danima ili tjednima nakon nesreće. Izloženost radijaciji rezultirala je mučninama, vrtoglavicama i povraćanjem. Na koži su im se pojavile rane i opekotine. Kada radijacija napadne imunološki sustav, tijelo ne proizvodi više bijele krvne stanice, a pacijent je izložen bolestima koje ubrzavaju njegovu smrt. 

Radijacijska bolest također ima svoju latentnu fazu kada se svi simptomi povuku, no ona traje kratko te nakon nje nastupa teži oblik istih simptoma. Tada većina umire.

Oko Pripjata je proglašena zona isključenja, koja je važeća još i danas. Otprilike 30 kilometara oko elektrane onemogućeno je stalno naseljavanje. Ipak, postoje organizirane turističke ture u strogim uvjetima, koje radoznalim pojedincima omogućavaju posjet mrtvom gradu i okolici.

Posljedice u svijetu bile su i veće od zdravstvenih

Posljedice nuklearne katastrofe u Černobilu nisu samo razvoj raka kod ljudi u Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji (pogođene su i ostale zemlje srednje Europe, ali ne u istoj mjeri). Nakon 1986. ulaganja u nuklearne elektrane postajala su sve manja, a neke zemlje vrlo su jasno odlučile da neće graditi takve elektrane.

Italija i Švedska održale su narodne referendume o nuklearnoj energiji. Većina je građana mislila da to nije pametno pa su svoje nuklearne elektrane postepeno zatvarale. Njemačka je obustavila izgradnju novih nuklearnih elektrana, posebno nakon eksplozije u Fukushimi 2011. godine. Gotovo u cijelom svijetu javno je mišljenje o nuklearnim elektranama bilo negativno.

Međutim, neke zemlje to nije diralo. Francuska je danas vodeća zemlja u svijetu po postotku energije koju dobiva iz nuklearnih elektrana - čak preko dvije trećine ukupne energije u Francuskoj dolazi iz nuklearnih elektrana. Slijede ju Belgija i Slovačka, a ove tri zemlje naglašavaju pozitivne aspekte takvih elektrana u kontekstu zaštite okoliša.

Grad Pripjat i njegova okolica još dugo vremena neće biti naseljivi. Procjene idu od nekoliko stotina godina do vrtoglavih 20 tisuća godina. Kako god bilo, nuklearne elektrane ipak predstavljaju određeni rizik za okolno stanovništvo. Katastrofa u Černobilu uglavnom se smatra ljudskom greškom, no problemi mogu nastati i zbog prirodnih ili tehničkih razloga, što je potvrdila nesreća u Fukushimi 2011. godine.

Hrvatska na svom teritoriju ne posjeduje nuklearnu elektranu, no ima svoj udio u slovenskoj elektrani Krško, koja je izgrađena 1983. godine kao zajednički projekt Slovenije i Hrvatske. Radi još i danas.