SAVEZNIČKO iskrcavanje na Apeninski poluotok započelo je 3. rujna 1943. godine Operacijom Baytown, kada su se britanske snage iskrcale u Kalabriji. Nekoliko dana kasnije, 9. rujna, uslijedila je glavna invazija poznata kao Operacija Avalanche u području Salerna, dok su istoga dana britanske snage zauzele Taranto u Operaciji Slapstick.

Ova iskrcavanja označila su ključni trenutak u Drugom svjetskom ratu i bila su dio šire savezničke strategije za oslobađanje Europe od sila Osovine, nakon uspješne kampanje na Siciliji. Cilj je bio osvajanje južne Italije, iskorištavanje političke nestabilnosti nakon svrgavanja Benita Mussolinija i stvaranje uporišta za daljnji napredak prema sjeveru.

Pozadina i pripreme

Nakon uspjeha Operacije Husky na Siciliji, koja je završila sredinom kolovoza 1943. godine, saveznički vođe odlučili su nastaviti pritisak invazijom talijanskog kopna. Politička situacija u Italiji bila je nestabilna: Benito Mussolini svrgnut je 25. srpnja 1943. godine, a nova vlada pod maršalom Pietrom Badogliom započela je tajne pregovore o primirju.

Dana 3. rujna 1943. potpisano je primirje u Cassibileu, kojim je Italija formalno izašla iz rata na strani Osovine, iako je javna objava odgođena do 8. rujna kako bi se izbjegla trenutna njemačka reakcija.

Njemačke snage pod feldmaršalom Albertom Kesselringom brzo su reagirale preuzimanjem kontrole nad dijelovima Italije, razoružavajući talijanske trupe i pripremajući obranu protiv savezničkog iskrcavanja.

Operacija Avalanche bila je planirana pod zapovjedništvom generala Dwighta D. Eisenhowera, s američkom Petom armijom pod generalom Markom W. Clarkom kao glavnom snagom. Armija je uključivala američki VI korpus pod general-majorom Ernestom J. Dawleyjem i britanski X korpus pod general-poručnikom Richardom McCreeryjem.

Saveznici su okupili oko 165.000 vojnika, podržanih s više od 600 brodova i značajnom zračnom podrškom. Pripreme su uključivale i operacije Baytown i Slapstick kako bi se raspršile njemačke snage. Ključni cilj bio je osigurati luku Napulj, vitalnu za opskrbu.

Početak invazije

Iskrcavanje kod Salerna započelo je u ranim jutarnjim satima 9. rujna 1943., bez prethodnog pomorskog bombardiranja radi postizanja iznenađenja. Saveznici su se iskrcali na obalu dugu oko 35 kilometara, podijeljenu na američki sektor na jugu i britanski na sjeveru.

Američke trupe iz 36. pješačke divizije suočile su se s jakim otporom 16. oklopne divizije, koja je bila dobro utvrđena u brdima iznad Salerna. Britanske snage, uključujući 46. i 56. pješačku diviziju, brzo su ušle u Salerno, ali su naišle na snažnu njemačku obranu u unutrašnjosti.

Nakon objave primirja 8. rujna, njemačke snage organizirale su snažan protunapad pod Kesselringovim zapovjedništvom. Od 12. do 14. rujna dijelovi 16. oklopne divizije, 29. Panzergrenadier divizije i divizije Hermann Göring pokušali su razbiti saveznički mostobran.

Najkritičniji trenutak dogodio se kod rijeke Sele, gdje su njemački tenkovi gotovo probili američke linije, ali su savezničke snage, uz snažnu pomorsku i zračnu potporu, uspjele zaustaviti napad. Topnička paljba s brodova poput USS Philadelphia i HMS Warspite bila je ključna za odbijanje njemačkih udara.

Napredovanje i oslobađanje Napulja

Nakon odbijanja njemačkih protunapada, savezničke snage konsolidirale su mostobran i krenule prema sjeveru. Do 16. rujna njemačke snage povukle su se prema pripremljenim položajima, uključujući Volturno liniju, kako bi usporile saveznički napredak. Saveznici su 1. listopada 1943. ušli u Napulj, ključnu luku za daljnje operacije. Grad je bio teško oštećen njemačkim povlačenjem, ali su saveznički inženjeri brzo osposobili luku.

Istodobno, britanska Osma armija napredovala je iz Kalabrije i spojila se sa snagama kod Salerna, stvarajući jedinstveni front. Njemačke trupe potom su se povukle na Gustavovu liniju, južno od Rima, gdje će se voditi neke od najtežih bitaka talijanske kampanje, uključujući onu kod Monte Cassina.

Žestoke borbe i puno mrtvih

Operacija Avalanche bila je uspješna u osiguravanju uporišta na talijanskom kopnu, ali uz visoke gubitke. Saveznici su imali oko 12.000 žrtava (oko 2.000 poginulih, 7.000 ranjenih i 3.500 nestalih). Njemački gubici procjenjuju se na 3.500–5.000 ljudi.

Operacija je otkrila slabosti u savezničkoj koordinaciji – nesuglasice između američkih i britanskih zapovjednika te poteškoće u upravljanju velikim amfibijskim operacijama. General Clark kritiziran je zbog odluke da izostavi prethodno bombardiranje, ali je operacija ipak ostvarila strateške ciljeve.

Politički, invazija je učvrstila raspad fašističke Italije i omogućila suradnju s Badogliovom vladom. No, njemačka okupacija središnje i sjeverne Italije te stvaranje Talijanske Socijalne Republike pod Mussolinijem produžili su rat u Italiji. Saveznički napredak dodatno su usporavali težak teren, loši vremenski uvjeti i snažne njemačke utvrde, zbog čega je talijanska kampanja postala dugotrajna i iscrpljujuća.

Savezničko iskrcavanje u Italiji označilo je prvu veliku invaziju na europsko kopno pod kontrolom Osovine. Postavilo je temelje za daljnje operacije – oslobađanje Rima 1944. i otvaranje južnog fronta koji je vezao značajne njemačke snage. Time su one bile spriječene u punoj pripremi za savezničku invaziju Normandije 1944. godine.

Iako kontroverzna zbog visokih gubitaka i sporog napredovanja, talijanska kampanja oslabila je njemačku vojnu moć, pridonijela konačnom kolapsu fašističkog režima i učvrstila savezničku strategiju za oslobađanje Europe, koja je kulminirala pobjedom 1945. godine.