SUAUTORICA dokumentarnog filma "IKEA for YU" Marija Ratković Vidaković, koji hrvatsku premijeru ima na ovogodišnjem ZagrebDoxu, za Vijesti.hr ispričala je kakav je život u Švedskoj u koju se sa suprugom i sinom preselila prije godinu i pol.

Kako je kazala, sa suprugom je dugo razmišljala o odlasku iz Hrvatske, ali budući da su za hrvatske pojmove imali koliko-toliko sređen život, nisu se odmah odlučili na takav potez.

"Ono što nas je opterećivalo bila je cjelokupna situacija u društvu – kako neprestano "vraćanje" na ’41./’45. i ’91./’95., tako i uvjeti u kojima si stalno ovisan o nekomu ili nečemu. 2017. godine, kada smo odlučili otići, nije da nam je postalo "dovoljno loše", već smo se prestali nadati da će biti bolje", kazala je za Vijesti.hr.

Po čemu je život u Švedskoj bolji?

Opisala je po čemu je život u Švedskoj bolji od života u Hrvatskoj.

Prije svega, osjećamo se puno sigurnije i smirenije i znamo da za svaki problem postoji rješenje – možda ne ekspresno (nemojmo se zavaravati, birokracija je uvijek i svuda birokracija, možda samo malo manje komplicirana), ali postoji. Drugim riječima, imamo povjerenja u sustav u kojem živimo i u koji ulažemo jer znamo da će nam se uloženo vratiti. Ako ne nama, onda onome kome treba u tom trenutku. 

Živim u Švedskoj godinu i pet mjeseci (suprug je otišao 10 mjeseci ranije) i savladala sam jezik dosta dobro, no opet ne dovoljno dobro da mi je komunikacija (kako usmena, tako i pismena) bez greške. No, znate šta radim? Pola radnog vremena predajem film i filmsku umjetnost u okviru gimnazije i umjetničke škole, a drugu polovicu radnog vremena radim u odjelu za odnose s javnošću te iste škole (vodim komunikaciju s medijima, brinem se o web stranici i socijalnim mrežama). Uz mene je zaposlena kolegica na 10% radnog vremena (u Švedskoj se sve gleda u postocima) kojoj je zadatak lektorirati moje tekstove. Znači, na neki način imam "svog privatnog lektora i korektora". Recite mi bi li tako nešto bilo moguće za stranca u Hrvatskoj u državnoj ustanovi?", priča Marija.

Ne planiraju se vratiti

Dodaje kako je suprug našao posao u roku od šest tjedana nakon dolaska.

"Kako smo se preselili u Ludviku, industrijski gradić, meni kao filmskom producentu (završila sam produkciju na ADU u Zagrebu) nije bilo tako lako, no uz savladavanje jezika (na što sam se prvotno bila orijentirala) posao u struci sam dobila nakon godine dana. Što se tiče odnosa prema radnicima, razlike su velike. Ja još uvijek imam osjećaj da sam u "PTSP-u" od Hrvatske i Balkana. Zafrkavam se s kolegama na poslu kad se zabrinu da su mi dali previše posla da "ja mogu sve, ja sam iz Hrvatske". Zapravo jedino neslaganje koje imam sa svojim šefom i suradnicima do sada je bilo upravo u količini posla koje preuzimam na sebe. Švedski "lagom" (lako ćemo/ riješit će se) i ja nismo na istoj valnoj duljini. U Švedskoj se i suprug i ja osjećamo cijenjeno i nije nam problem ”potegnuti i više nego što treba” jer znamo da to radimo za sebe i da će se nam se to kad-tad indirektno ili direktno vratiti", kaže.

Za kraj je kazala da se ona i suprug ne planiraju vratiti u Hrvatsku.

"Ovdje se osjećamo zadovoljno, neopterećeno i smireno", zaključuje.