BELA IV. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj iz moćne dinastije Arpadovića, bio je jedna od najvažnijih, ali i najdramatičnijih figura srednjovjekovne Hrvatske i Ugarske. Rođen 1206. godine, naslijedio je oca Andriju II., ali nije dugo čekao na vlast – još kao dječak, 1214. godine, pod pritiskom velikaša, bio je okrunjen za suvladara.

Mladi Bela je već s 20 godina upravljao gotovo cijelim jugom kraljevstva – Hrvatskom, Dalmacijom, Slavonijom, a potom i Erdeljem. Kada je 1235. postao punopravni kralj, odmah je krenuo u obračun s prejakim velikašima kako bi obnovio središnju kraljevsku vlast. No, taj sukob oslabio je obranu zemlje baš u trenutku kad je prijetila najveća opasnost – mongolska invazija.

Godine 1241., u krvavoj bitci na rijeci Šajo, mongolska vojska razbila je ugarsku vojsku. Bela je jedva izbjegao smrt – najprije se sklonio kod austrijskog vojvode Fridrika II., koji ga je ucijenio i prisilio da mu preda tri zapadne županije. Potom se povukao u Zagreb, a onda bježao sve do jadranske obale – Klisa, Splita, Trogira, i naposljetku na otočić Kraljevac kod Trogira.

Kad su se Mongoli 1242. povukli, Bela je krenuo u sustavno podizanje zemlje iz pepela. Pokrenuo je golem program gradnje utvrda – sagrađeno je čak 55 novih i obnovljeno 13 postojećih, od čega su mnoge bile u kraljevskom vlasništvu. Nova utvrđena naselja, uključujući obnovljeni Budim, postala su jezgra otpora mogućim novim napadima.

Bela je znao da snagu ne čine samo tvrđave, nego i ljudi. Sklopio je savez s ratobornim Kumanima, koje je naselio u ravnici između Dunava i Tise, te je svog sina i nasljednika Stjepana oženio za kumansku princezu Elizabetu. Kako bi oživio gospodarstvo, poticao je razvoj gradova i naselja.

Gradec je dobio posebnu povlasticu. Tako je počeo razvoj Zagreba

Njemačkim rudarima i obrtnicima (Sasima) nudio je povlastice – izuzeo ih je iz vlasti lokalnih župana i podredio izravno sebi. Tako su nastali prvi slobodni kraljevski gradovi u Slavoniji: Gradec (današnji Gornji grad u Zagrebu), Samobor, Križevci, Jastrebarsko i drugi.

Na vanjskopolitičkom planu bio je pragmatičan, ali i tvrd. Iako je 1244. morao Mlečanima prepustiti Zadar, te je iste godine pokorio bosanskog bana Mateja Ninoslava. Godine 1247. podredio je bosansku biskupiju kaločkom nadbiskupu, učvrstivši crkveni utjecaj kraljevstva. Nakon smrti austrijskog vojvode Fridrika II., vratio je izgubljene županije i čak neko vrijeme zavladao Štajerskom.

U kasnijim godinama svoje vladavine, Bela je učvrstio strukturu kraljevstva: podijelio je Bosnu na tri banovine – Bosnu, Usoru i Soli, a u njima je postavio svoje odane ljude. Kako bi osigurao stabilnost, uveo je pravilo da Slavonijom, Hrvatskom i Dalmacijom vlada herceg kraljevske krvi, s dva podređena bana – slavonskim i hrvatsko-dalmatinskim.

Velikim plemićkim obiteljima (Bribirski, Babonići, Krčki knezovi) potvrđivao je njihove županije, ali istodobno je jačao i niže plemstvo te slobodne gradove. Godine 1267. ponovno je potvrdio slavnu Zlatnu bulu – dokument kojim je već njegov otac 1222. ograničio apsolutnu vlast kralja i priznao prava plemstva.

Pred kraj života, 1266. godine, pod pritiskom je morao predati istočni dio kraljevstva svom sinu Stjepanu. Umro je 1270. godine kraj Budima, ostavivši iza sebe obnovljeno i mnogo snažnije kraljevstvo nego što ga je zatekao.