NAKON relativno kratke, ali jako teške i ozbiljne bolesti, danas, 29. travnja 2007. godine umro je Ivica Račan, jedan od najistaknutijih ljudi nove hrvatske povijesti i čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag na stvaranju nove, mlade hrvatske demokracije.

U ovakvim trenucima teško je naći prave riječi koje bi adekvatno obuhvatile bar dio njegovog političkog života i utjecaja koji je izvršio na hrvatsku državu i društvo, a da te riječi liče na barem donekle pristojan post festum njegovog velikog života. Račan se nikad nije nametao i nikad nije bio bezobrazan.

Njegova opuštena pojava, smiren govor i potpuno neagresivan nastup bio je dovoljan da razoruža skoro svakog političkog suparnika, a njegovo odbijanje da od samoga sebe pravi pompoznu ličnost (čak i kad je bio na najvišem mjestu u državi) tokom cijele karijere isključilo je mogućnost osobnih zamjerki njemu samom.

Uzevši u obzir Račanov karakter, za pretpostaviti je da on sam ne bi želio da se od njegove smrti pravi velika pompa, ali tako nešto nije baš lako izbjeći, imajući u vidu o kakvoj se osobi radilo. Ostat će zapamćen kao premijer koji se nije htio nametati i koji je uspio održati jednu politički nezamislivu vladu, razdiranu unutrašnjim nesuglasicama, kao odmjereni govornik s beretkom, i kao ličnost koja je praktički za cijelo vrijeme nove hrvatske države predstavljala lijevu političku opciju.

Iza sebe ostavlja veliko naslijeđe, ostavlja prilično jaku stranku i jednu staru reformsku vladu za čiji su rad, kako je i sam predviđao, drugi pokupili slavu. Da je bio drukčiji čovjek, mogao je gurati sebe u prvi plan, ali to nije bio njegov stil. Na kraju krajeva, iza sebe ostavlja svoju rastuženu obitelj, kojoj ovim putem izražavamo najdublju sućut i Hrvatsku, za koju je uvijek radio ono što je mislio da je najbolje i kojoj će zasigurno nedostajati.

Sretan put, gospodine Račan.

Jovan Dragišić