Komentar Dragana Antulova: Ljudi u crnom i gospodari kaosa
JOŠ OD TRENUTKA od kada su preci današnjih homo sapiensa prvi put podigli glavu i ugledavši zvjezdano nebo postavili pitanje što bi sve to moglo značiti traju napori da se fenomeni i događaji oko čovjeka utrpaju u nekakav zaokružen, opipljiv i koliko-toliko svrhoviti sustav.
Međutim, sudeći po sinoćnjoj emisiji "Epicentra" posvećenoj nedavna kontroverzama vezanim uz Katoličku crkvu, i danas se čini da su odgovori na neka velika pitanja iznad spoznajnih mogućnosti čovjeka.
Mirjana Hrga je emisiju započela nastojeći jedan od tipično hrvatskih mini-skandala - ovaj put vezan uz Katoličku crkvu - iskoristiti kao povod za jednu ozbiljnu raspravu o toj instituciji, kao i izazovima koju pred nju postavlja 21. stoljeće, odnosno sve veći raskorak suvremenog svijeta i s njime povezanih životnih stilova s doktrinarnim stavovima koji se nisu mijenjali stoljećima.
Ta se rasprava mogla također dotaći i nekih tipično hrvatskih tema kao što je položaj Crkve u društvu, odnosno odgovoriti na pitanje odgovara li njen utjecaj na društvena i politička zbivanja kako proklamiranim ustavnim načelima odvojenosti crkve i države, tako i stvarnoj spremnosti mnogih koji se vole kititi svojim katoličanstvom da uistinu žive u skladu s crkvenim učenjima.
Međutim, od svega toga nije bilo ništa, jer je Hrga, a zajedno s njom i jedna od potencijalno najkvalitetnijih "Epicentara", podlegla hrvatskoj medijskoj paradigmi prema kojoj hrvatska sadašnjost i budućnost uvijek moraju biti podređeni hrvatskoj prošlosti.
To se sinoć odnosilo i na Katoličku ckrvu, pa je tako, na primjer, debata o eventualnom ukidanju celibata za svećenike bila tek spomenuta u najavi, a u samoj emisiji o njoj nije bilo ni slova. S druge strane, to i ne bi trebalo predstavljati preveliko iznenađenje, s obzirom da kontroverza koja je potakla emisiju svoje podrijetlo ima više u različitom shvaćanju prošlosti nego različitom shvaćanju budućnosti.
U crkvenom povjerenstvu za osnivanje Hrvatskog katoličkog sveučilišta se našao dr. Vlado Šakić, znanstvenik koji je u doba komunističkog režima napravio studiju prema kojoj su tadašnji politički zatvorenici u prosjeku osobe inferiornih mentalnih sposobnosti.
Takva odluka je izazvala negodovanje kako među samim političkim zatvorenicima, tako i nekim svećenicima, uključujući don Ivana Grubišića koji je jučer i gostovao u emisiji.
Dio opravdano sumnja da takva stručna reputacija isključuje mogućnost za sudjelovanje u projektu osnivanja novog sveučilišta, a dio smatra da je neprihvatljivo da i Crkva, makar i posredno, prigrli predstavnike bivšeg sustava na isti način na koji su hrvatska država i vladajuća stranka u svoje redove i na najodgovornija mjesta bili prihvatili bivše partijske sekretare, udbaške batinaše i marksističke inkvizitore.
No, taj mini-skandal, zapravo, ne bi trebao nikoga posebno iznenaditi, s obzirom da je Crkva, budući da je bliska s državom i vladajućom strankom, prije ili kasnije morala od njih preuzeti barem djelić prakse na koju je - s obzirom na svoju odvojenost od bivšeg sustava - trebala biti imuna.
Stoga je sinoćnja rasprava, u kojoj su sudjelovali i urednik "Glasa koncila" Ivan Miklenić te kolumnist Ivan Zvonimir Čičak, predstavljala još jednu propuštenu priliku, s obzirom da je cijeli slučaj samo jedan izolirani simptom daleko šireg problema.
Toga se na trenutak dotakao i dr. Ante Čović, predstojnik katedre za etiku pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ustvrdivši kako su afere i aferice kojima se danas bombardira javnost zapravo pokušaj skretanja pažnje javnosti s pravog problema, odnosno činjenice da se u Hrvatskoj sabotira ustavni poredak, odnosno namjerno kreira kaos, za račun "paralelnih centara moći".
Čović je u emisiji upozorio kako bi održavanje takvog kaosa moglo imati pogubne posljedice za Hrvatsku, jer ona ovakvom stanju riskira vlastiti nestanak ukoliko uđe u euroatlantske integracije gdje će biti brzo progutana i probavljena.
Na žalost, u jučerašnjem "Epicentru" nije bilo vremena, ni prilike, a možda čak ni neke posebne volje da se šire elaborira, odnosno protuargumentima pokuša suzbiti ova intrrigantna teza. Ona je ostala samo tek kao uzgredna opaska, prosječnom gledatelju sličnija pričama o Roswellu i "ljudima u crnom" nego išta što bi trebalo imati veze s hrvatskom stvarnošću.
A ako se ta teza prihvati, to će prije biti rezultat nastojanja da se kaos, odnosno nefunkcioniranje hrvatske države, protumači nekakvom mračnom i teško shvatljivom urotom "gospodara kaosa" nego nekim daleko prozaičnijim objašnjenjima kao što su korupcija, nesposobnost i nedostatak bilo kakve vizije.
Ovo potonje sa sobom povlači odgovornost koju hrvatska javnost, barem se tako čini, još uvijek nije spremna prihvatiti.
Dragan Antulov