NJIHOV sin danas je mirno i sretno dijete od devet godina. Ide u treći razred, druži se s prijateljima, a svaki dan na odlasku iz kuće ode pozdraviti svog djeda i baku. Njihov posvojeni sin do ovog ishoda je došao velikim trudom, radom i u konačnici financijskim izdatkom njegovih posvojitelja, koji na pomoći uglavnom mogu zahvaliti udrugama.

Njihova priča kreće poprilično slično kao i druge - godinama su pokušavali dobiti dijete, a kada trudnoću nisu donijeli ni brojni zahvati i terapije, odlučili su se na udomljavanje, a kasnije i posvajanje. Do prvog kontakta s njihovim sinom trebalo je proći pet godina, a do usvajanja još pet.

No, kao i s još jednom posvojiteljicom s kojom smo razgovarali, i u ovom slučaju sud je pogriješio u papirima pa je pisalo kako dijete ide ponovno u dom, a ne u udomiteljsku obitelj, što je značilo dodatnih mjesec dana čekanja.  "U tih mjesec dana svaki dan smo bili tamo", priča nam posvojiteljica. "Ja nikada neću zaboraviti kada ga je teta prvi put vodila za ruku do nas". 

Pokazao prstom i rekao - "mama"

Svega nekoliko dana trebalo mu je da je krene zvati mama, a u tih mjesec dana čekao ju je na vratima jer je znao - mama dolazi u 15.30 sati. "Ja sam to njegovo nazivanje mene mama uzimala s rezervom, sve do jednog dana kada je bilo okupljanje i on je došao do jedne žene, pokazao na mene rukom i rekao "mama"".

Ova majka kaže da je početak bio jako težak jer je dječak s 3.5 godine i dalje nosio pelene te nije znao govoriti. Bilo je svačega, priča majka, od vrištanja pa do lupanja glavom o pod. Ono što im je pomoglo u prvim trenucima bila je podrška stručnih službi na koje udomitelji imaju pravo, a koje ih usmjeravaju u odgoju i navikavanju na novo dijete.

Učlanjenjem u lokalnu udrugu odmah se obratila njihovoj psihologinji, koja ih i dan danas prati. "Daje nam upute kako prenijeti što u kojim godinama. Primjerice, mi smo morali u vrtiću reći kakva je situacija, ali mi smo na selu. Svi su znali našu situaciju, pa i djeca. Samim time, trebalo ga je pripremiti da i on kao dijete razumije situaciju u kojoj se našao", priča nam. 

Teška faza privikavanja

Kao udomitelj, ona u to vrijeme nije imala pravo na porodiljni dopust ili bilo kakav drugi oblik plaćenog odsustva za brigu o novom članu obitelji. Izmjenama zakona tek 2023. uveden je tzv. udomiteljski dopust. "Ja sam potrošila cijeli svoj godišnji odmor", kaže nam.

Pitali smo je je li im barem pomogla udomiteljska naknada koju je obitelj primala za vrijeme udomiteljstva. "Ma je, ali je meni bilo potrebnije slobodno vrijeme, barem dva do tri mjeseca, kako bih se mogla upoznati s njim", kaže. Kako su se snašli nakon tih mjesec dana, kada je sin krenuo u vrtić, pitali smo je. 

"A morali smo se snaći", kaže nam pa dodaje kako je vozikanje, ostavljanje u vrtiću pa onda odlazak na posao trajalo svakoga dana od 6.30 sati pa sve do kasnog poslijepodneva. Možda standard za roditelje inače, no ova obitelj na svoju novu realnost imala je vremena priviknuti se - mjesec dana. 

"Trebalo mu je možda godinu dana da počne pričati, znam da sam ja jako pričljiva pa je to možda pomoglo", smije se. Danas, kada sin ima 10 i pol godina, suprug i ona znaju sve njegove "cake".

Još se boji da će ga ostaviti

"Već je sedam godina kod nas, ali on se još uvijek boji. Već sam mu tisuću puta rekla da ga više nitko nikada neće ostaviti", kaže. Kako ga uvjeriti? "Teško, dana u dan pokušavamo mu pokazati strahovitu ljubav i strpljenje", odgovara nam majka. Nadu im daju druženja u udruzi, na koja često dolaze i starija usvojena djeca. 

"Strahovito me razveselilo vidjeti da su oni postali pravi ljudi koji sada pomažu našim malima. Studiraju, rade i brinu se za ostale, ne možete vjerovati koliko je to lijepo", kaže. U pet godina, koliko je trajalo udomljavanje do konačnog usvajanja, teško su im padali susreti s biološkom obitelji. 

"Grozno mi je to bilo, to mi je još uvijek trauma", priča nam. Njegova biološka obitelj odmah je doznala gdje on živi, a ova majka problem vidi i u sudskom rješenju u kojem je otvoreno pisala njihova adresa prebivališta.

"Susreti su bili na javnom mjestu, pa zašto je onda bilo potrebno staviti našu adresu na taj papir? Ako smo bili njegovi udomitelji pet godina, naravno da ćemo ga i usvojiti", kaže.  To znači da roditelji i danas bilo kada mogu pokucati na vrata njihovog doma i potencijalno raditi probleme. 

"Nego što. Mogu", kaže. "Srećom, njegova majka nam nikada nije radila probleme, dapače. Ja mislim da ona njega voli na neki svoj način, a to govorim i njemu". 

Preglede obavljaju privatno, jer se u bolnicama predugo čeka

Ova majka nam u razgovoru ukazuje i na jedan vrlo zanemaren aspekt udomiteljstva - zdravstvene preglede koje obitelji uglavnom plaćaju privatno, jer im duge liste čekanja u bolnicama ne dopuštaju drugačije. "Neka djeca imaju posljedice trauma - mi smo najviše novaca potrošili na psihologe, logopede i ostale, na njegovu rehabilitaciju. Taj novac dajemo i danas", kaže majka. 

Primjerice, njezin sin u prvom razredu škole morao je ići jednom do dva puta tjedno kod psihologa u udrugu, s time da je jedan sat privatnog psihologa tjedno po 70 eura obitelj plaćala dodatno. Logoped im je još za vrijeme vrtića dolazio doma, a tu su bile i stalne procjene i testovi. 

"Nismo imali nikakav prioritet kod naručivanja na preglede na račun udomljavanja. Samo nas je jednom doktorica u bolnici pustila preko reda kada je čula za situaciju", ukazuje nam majka. Odgajanje jednog ovakvog dječaka za ovu obitelj je izazov, kaže, ali su najsretniji kada vide njegov uspjeh. Uz to, majka kaže i da je on nju jako promijenio.

"Promijenilo me i samo upoznavanje njegove mame - rekla sam da više nikada neću nikoga osuđivati. Shvatila sam da postoje životne situacije u kojima ljudi nisu krivi", kaže. "I on je nama pomogao, koliko smo i mi njemu".