RIJETKO kad se dogodi da neka emisija na HTV-u može poslužiti kao gotovo savršena ilustracija neke popularne izreke. Sinoćnja emisija "Otvoreno" je, pak, pokazala koliko ima istine u riječima slavnog engleskog lingvista Samuela Johnsona koji je 18. stoljeću ustvrdio da je "domoljublje posljednje utočište svakog nitkova".

Te riječi je bilo prilično teško čuti u Hrvatskoj u prošlom desetljeću. Razlog je u tome što bi ona mnogim ubojicama, silovateljima, narko-dilerima, pljačkašima i drugim sličnim primjerima ljudskog otpada oduzela savršeno opravdavanje za njihova zlodjela, a u nekim slučajevima i status nacionalnog heroja.

Taj je fenomen imao i svoje, možda čak i odvratnije, naličje u tome da su mnogi zahvaljujući banalnoj činjenici "problematičnog" etničkog podrijetla - 1990-ih nespojivih s tadašnjim standardima "domoljublja" - bili lišeni ne samo društvenog priznanja, nego ponekad i tako elementarnih stvari kao što je pravo na život.

Danas se, s više ili manje argumenata, smatra da su takvi stavovi ipak dio prošlosti. Dijelom je to posljedica nastojanja da se Hrvatska "dovede u red" prije ulaska u Europsku Uniju koju će morati dijeliti s drugim narodima, a dijelom i gorke spoznaje da ono što se toleriralo u slučaju "problematičnih" manjina s vremenom postane žalosna stvarnost i za većinu.

Stoga se cijela priča o Hrvatskom karate savezu i Iliji Smoljenoviću doima kao anakronizam, dio mračne prošlosti koji je nekako zalutao u hrvatsku sadašnjost. Jedan razlog zbog kojeg ovo nije postao velikim slučajem već ranije jest vjerojatno u činjenici što hrvatskim medjima, a tako i javnosti, neki tako nepopularni sportovi kao karate jednostavno nisu zanimljivi. Drugi je nevjerica da bi u Hrvatskoj 2006. godine jedna takva institucija doživotno zabranila bavljenje karateom jednom takvom stručnjaku kao što je Smoljenović na temelju neke tako prozaične činjenice kao što je srpska nacionalnost.

Toga je bio i svjestan Stjepan Čelan, predsjednik Hrvatskog karate saveza, kada je u studio pozvao Slobodana Pupovca, koji bi kao Srbin a istovremeno i sudionik odluke o Smoljenovićevom doživotnom uklanjanju iz hrvatskog karatea trebao "očistiti" cijelu priču od nezgodnih etničko-političkih konotacija i tako je svesti na "običnu" priču o sukobu suprotstavljenih klanova kakvih se može naći u skoro svakoj hrvatskoj organizaciji.

Sudeći prema rezultatima telefonske ankete, u kojoj je gotovo polovica sudionika zauzela stav prema kojem su pozadina cijeloj slučaja privatni interesi, moglo bi se reći kako je Čelan u tome dijelom i uspio.

Međutim, Čelan i njegova strana ipak nisu uspjeli odgovoriti na daleko važnije pitanje - zbog čega su, zapravo, zaključili da Smoljenović i hrvatski karate više ne mogu zajedno. Nisu odgovorili ni na pitanje zašto je taj svjetski poznati karate sudac i stručnjak - na čiju se stranu ovih dana bio stavio veliki dio hrvatske javnosti - bio žrtvom desetogodišnjeg šikaniranja. Još gori dojam izaziva činjenica da se tek sada reagira na izjave iz sredine 1990-ih u kojima su Smoljenoviću bila prebrojavana krvna zrnca.

Nije, stoga, čudno što je većina sudionika telefonske ankete ipak zaključila da je pozadina cijelog slučaja ipak u šovinizmu. Mada bi prilično izjednačeni rezultat ankete mogao dovesti do zaključka da teza o šovinizmu i teza o privatnim interesima ne isključuju jedna drugu, te time potvrđuje ono što je Samuel Johnson rekao prije četvrt milenija.

Dragan Antulov