NIJE se činilo da će dolaziti do znatnih promjena. Iako je rat u Iraku bio nepopularan, ustrajnost SAD-a da ostavi vojnike tamo još neko vrijeme ostajala je. Odnosi s Iranom i Sirijom bili su napeti, a šanse za nekakve pregovore skoro pa nepostojeće, dijelom zbog toga što su i Iranci i Sirijci bili nespremni sjesti za stol s Georgeom Bushom.

Ali, onda se nešto promijenilo. Demokrati su osvojili vlast u američkom Kogresu. I stvari su se počele mijenjati. Odjednom, teherankse vođe počinju pokazivati spremnost za otvaranje dijaloga.

Tony Blair drži govore u kojima ponavljano naglašava važnost uvođenja Sirije i Irana u rješavanje bliskoistične krize. Nepopularnost rata u Iraku više nije samo negodovanje naroda, nego i želja demokrata da spriječe novi Vijetnam (u stvarnosti, teško da se mogu povlačiti paralele između Iraka i Vijetnama, a ne može se baš čiste savjesti reći da je američko-vijetnamski rat bio takva katastrofa, ali javnost tako gleda na to). Harry Kissinger, jedan od najuvaženijih geopolitičkih stratega, proglašava potpunu vojnu pobjedu u Iraku nemogućom.

Nezavisna dvostranačka komisija razmatra stanje u Iraku, i trebala bi uskoro dati prijedlog predsjedniku. Smatra se da će u tom izvještaju biti preporuka za uključivanjem Irana i Sirije u proces stabiliziranja Iraka.

Jedno je jasno. Ako se Amerikanci budu povlačili otamo, to ne smiju napraviti naglo, bez jakih saveznika u arapskom svijetu, a posebno bez Irana i Sirije, čije bi daljnje poticanje ekstremista moglo uzrokovati daljnje nemire. S druge strane, ne mogu ni vječno ostati tamo, niti dati iračkim vlastima da misle kako će im oni dovoditi zemlju u red. I zaista, dolazi do pomaka.

Sirijski ministar vanjskih poslova po prvi puta nakon rušenja Husseinovog režima dolazi u posjet Iraku, Irak i Sirija ponovno uspostavljaju diplomatske odnose, Iranci polako počinju ublažavati tvrdu retoriku o sotonskom Zapadu. I, baš kad se čini da će se strasti početi smrivati, dogodi se katastrofa.

U Libanonu, zemlji u kojoj vlada stanje pred pad vlade, biva ubijen ministar industrije. Libanon je već neko vrijeme u vrlo napetoj situaciji. Naime, nakon izraelskog sukoba s Hezbollahom ovog ljeta, vojno osakaćeni Hezbollah se nalazi pred krajem svog "roka trajanja".

Počinju prijetiti rušenjem vlasti. I zaista, prošli tjedan kreće najnovija libanonska kriza. Nakon odbijanja zahtjeva Hezbollaha da dobije pravo veta u vladi, svi šijitski ministri (dva Hezbollahova i tri iz njihove savezničke stranke Amal) napuštaju vladu.

Dva dana kasnije pridružuje im se i jedan kršćanski ministar. Vlada još ima dvotrećinsku većinu potrebnu za donošenje odluka, ali krši odredbu ustava prema kojoj u vladi moraju biti zastupljene sve vjerske grupe.

Libanon je od veljače prošle godine u političkom ratu sa Sirijom. Naime, 14. veljače 2005. ubijen je Rafik Hariri, tadašnji premijer. Njegovo ubojstvo izazvalo je val protesta, koji je na kraju doveo do toga da je Sirija morala prekinuti svoju tridesetogodišnju pristunost u Libanonu. Razumije se da je Libanon, sa sirijskom vojskom na svom teritoriju, bio samo polusuverena država. Sirijsko povlačanje dovelo je do političke podjele u Libanonu.

S jedne strane stoji antisirijska koalicija, koja u vladi i parlamentu ima većinu, a s druge prosirijska grupa, vođenja Hezbollahom i predsjednikom Emileom Lahoudom.

Znakovito je da se u Libanonu politika još uvijek određuje prema toj posirijskoj-antisirijskoj liniji. Prošli tjedan, odmah nakon izlazaka ministara iz vlade, dolazi plan UN-a za osnivanjem međunarodnog suda optuženima za Haririjevo ubojstvo. Među optuženima su i libanonski i sirisjki obavještajci. Vlada podržava prijedlog, ali predsjednik odbija priznati njene odluke, tvrdeći da je izgubila ustavnu legitimnost. Hezbollah prijeti uličnim demonstracijama koje će srušiti vladu. I, onda, katastrofa.

Pierre Gemayel, ministar insustrije i vođa libanonskih kršćana, ubijen je u svom autu. Njegovo ubojstvo mogla bi biti kap koja će preliti čašu i izazvati građanski rat u Libanonu. Kako će to utjecati na odnos SAD-a prama Bliskom istoku? SAD je već ponudio Libanonu svu potrebnu pomoć u pronalasku Gemayelovih ubojica. Ako se slučajno ispostavi da su Hezbollah i/ili Sirija imali ikakve veze s ubojstvom, građanski rat je skoro pa neminovan.

Dakle, SAD će biti na strani antisirijske vlade koju već podržava. To bi značilo da su prilike za pregovore s Iranom (glavnim Sirijinim saveznikom) i Sirijom gotove. Što bi značilo da Sirijci ne će pomagati iračkim vlastima tako da suzbiju kontrolu pobunjeničkih grupa koje prelaze preko sirisjkog teritorija, a potajno će vjerojatno nastaviti s financiranjem istih tih grupa. Onda ostaje opasnost koju SAD-u, a i cijelom svijetu, stvara iransko razvijanje nuklearne tehnologije. Ako ne bude pregovora, ostaju dvije opcije odnosa prema Iranu: vojna akcija i izolacija.

Izolacijom se SAD već prijetio Iranu i Siriji i takav razvoj situacije mogao bi biti izgledan. Za vojnu akciju ne postoji politička volja u SAD-u. Nepopularnost zadnje akcije u Iraku spriječit će političare na vlasti da poduzmu takve korake prema Iranu.

Ali, tu je Izrael. Država kojoj Iran prijeti novim holokaustom nije baš presretna kad čuje da će bi ta prijetnja mogla biti ostvarena atomskom bombom. U tu svrhu, već su najavili da razmatraju vojnu akciju napada na nuklearna postrojenja u Iranu. George Bush rekao je da bi to podržao ako se dogodi. Dakle, s potporom SAD-a, Izrael ne bi imao UN koji bi ga mogao spriječiti u napadu na Iran. Ali, to bi vjerojatno značilo i ulazak Sirije u taj sukob.

Ovo je otprilike najgori mogući scenarij raspleta bliskoistočne situacije.

Nadajmo se da će diplomacija ipak proraditi.

J.D.