PRELAZEĆI preko mahovinom obraslih trupaca i srušenih grana, Hans Joosten objašnjava opasnosti kretanja po tresetištima. "Ne možete predvidjeti je li duboko 10 cm ili jedan metar", kaže nizozemski biolog gacajući kroz spužvasto tlo dok između joha i svjetlozelenih paprati skakuću sitne žabe.

Vojska osvajača s teškim oklopnim vozilima vrlo bi se teško probila u ovo močvarno područje sjeveroistočne Njemačke, poznato kao Kieshofer Moor. Zato Joosten vjeruje da tresetišta poput Kieshofera mogu postati ključna crta obrane od dviju najvećih prijetnji s kojima se Europa suočava: ruskog ekspanzionizma i klimatskih promjena uzrokovanih čovjekom.

Jačanje obrane uz dobrobit za klimu

Dok se kontinent priprema potrošiti stotine milijardi na ponovno naoružavanje, mnogi znanstvenici strahuju da okoliš pada u drugi plan. No 70-godišnji Joosten, kojeg kolege nazivaju "papom tresetišta", kaže da je spašavanje isušenih vlažnih staništa troškovno učinkovit način da se zadrži Vladimir Putin, a istodobno spasi neprocjenjivi spremnik ugljika.

"Ima previše situacija u kojima svi dobivaju da bismo ih zanemarili. Možemo ojačati svoju obrambenu moć uz dobrobit za klimu, za bioraznolikost, za upravljanje usjevima, za opskrbu vodom", rekao je Joosten za Financial Times.

Voda je tisućljećima igrala ulogu u obrambenoj strategiji. Pruski general i vojni strateg Carl von Clausewitz rekao je da su tresetišta među "najjačim linijama obrane". Germanski vođa Arminije iskoristio je ljepljiva tresetišta Teutoburške šume kako bi Rimljanima nanio jedan od najvećih poraza. A u 16. i 17. stoljeću Nizozemska je koristila strateško plavljenje kako bi odbila španjolske i francuske osvajače.

Dok su ukrajinske oružane snage očajnički nastojale zaustaviti ruski oklopni prodor prema Kijevu u početnim danima invazije 2022. godine, srušile su sovjetsku branu oko 20 km sjeverno od glavnog grada.

"Priroda je odradila svoj posao"

"Umjesto da izravno napreduje prema Kijevu, neprijatelj je bio prisiljen tražiti druge rute ili odgoditi napredovanje", kaže Viktor Kevljuk, vojni stručnjak pri Centru za obrambene strategije sa sjedištem u Kijevu:  "To je ukrajinskoj strani dalo vremena da ojača obranu na desnoj obali rijeke Irpin, pri čemu su voda i močvare služile kao protutenkovski jarak. Priroda je odradila svoj posao."

Otad se Ukrajina stalno oslanjala na rijeke, poplavne ravnice i močvarni teren. Pouke su zabilježene i drugdje u Europi. "Koristimo sve što možemo", rekao je estonski premijer Kristen Michal za Financial Times: "Ako na granici postoje prirodne zapreke poput močvara ili tresetišta ili jezera... onda nam to pomaže."

No druge su zemlje bile podjeljenije oko vojne uporabe vlažnih staništa. Nedavna tragedija koju je pretrpjela američka postrojba poslužila je kao podsjetnik da tresetišta predstavljaju rizik i za same snage NATO-a. U ožujku su četiri američka vojnika smrtno stradala tijekom vježbe kada je njihovo oklopno vozilo zaglibilo u dubokoj močvari blizu litavske granice s Bjelorusijom.

Njemačko ministarstvo obrane reklo je za Financial Times da bi ponovno punjenje vodom tresetišta isključivo u vojne svrhe moglo imati i prednosti i nedostatke za NATO te da nije prioritet trenutačne vlade.

Jaz između riječi i djela

U međuvremenu, poljski biolog Michał Żmihorski kaže da je vidio "veliki jaz" između riječi i djela kada je u srpnju nacionalnom ministarstvu obrane predstavljao njihovu strategiju o uporabi okoliša kao vojne barijere.

Poljska je umjesto toga podigla čeličnu ogradu visoku pet metara u nacionalnom parku Białowieża, presjekavši jedinstvenu šumu i močvaru na dva dijela, u nastojanju da zaustavi migrante koji prelaze preko Bjelorusije. Ekolozi kažu da je najnoviji poljski granični projekt također u suprotnosti sa zaštitom vlažnih staništa.

Joosten, koji je odrastao u nizozemskoj tresetišnoj regiji Peel, isprva je proučavanju močvara pristupio privučen njihovom impresivnom bioraznolikošću i fascinantnom ekologijom. Kasnije ga je počeo zanimati klimatski učinak treseta, koji se sastoji od djelomično razgrađenih biljaka.

Kad je zemljište potopljeno, voda zaustavlja razgradnju biljnog materijala. No isušivanje tresetišta i nizinskih močvara ponovno pokreće raspadanje, što uzrokuje oko pet posto svjetskih emisija ugljikova dioksida. Kad se tresetišta ponovno napune vodom, prestaju ispuštati ugljikov dioksid i s vremenom ga ponovno počinju hvatati.

"Tresetišta ne uzvraćaju paljbom"

No Joosten iz prve ruke zna koliko se rehidraciji može oštro usprotiviti lokalno stanovništvo i poljoprivrednici koji za svoj život ovise o isušenim tresetištima. Ljudi taj proces često ne vole, jer "osjećaj je kao da se selite ili migrirate a da niste otišli, zato što se cijela vaša okolina mijenja".

No znanstvenik, čija knjižnica sadrži naslove poput "War & Peat", vojne povijesti močvara, nada se da će taj koncept privući pozornost vojnih planera koji inače malo razmišljaju o klimatskim promjenama i bioraznolikosti. Sviđa mu se i "humanistička" ideja korištenja tresetišta kao sredstva odvraćanja od oružja za ratovanje. "Nije agresivno", rekao je Joosten: "Tresetišta ne uzvraćaju paljbom."