Foto: Damjan Tadić/Cropix

OSAMSTO tisuća hrvatskih građana stavilo je potpis na peticiju sindikata kako bi kritiziralo Vladu i ustalo u zaštitu radničkih i socijalnih prava. A koliko bi ljudi potpisalo jučerašnji izvještaj guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog? Kako bi prisilili Vladu da krene u hitne i drastične rezove u proračunu?

Gotovo milijun ljudi nedavno se izjasnilo za očuvanje socijalnih prava, u prvom redu korisnika državnog proračuna. Koliko bi ih se izjasnilo za rezove bez kojih će ispunjavanje tih prava vrlo brzo doći u pitanje? Opet milijun? Možda čak i više? Ili ipak manje? I koliko to manje: neznatno, upola manje, jedva deset posto? Jedan posto? Nitko?

Sve brže u sve dublju propast

Ako je sindikalna peticija uzburkala duhove, izvještaj guvernera Rohatinskog zaledio je krv u žilama. Pad BDP-a se nastavlja, s njime i pad poreznih prihoda, propao je program pomoći gospodarstvu, mahnito zaduživanje države smanjuje kreditni rejting zemlje, bolni rezovi moraju uslijediti sada jer će već sutra biti još bolniji... Ukratko, ono što čini Vlada krpajući novim kreditima proračunske rupe, stvara ubilački kovitlac koji cijelu zemlju sve brže vodi u sve dublju rupu.

Sindikati protiv Vlade, Rohatinski protiv Vlade

Kako onda pomiriti osamsto tisuća antivladinih potpisa na sindikalnoj peticiji i alarmantan izvještaj guvernera koji se pokazao jedinim jamcem kakve-takve financijske stabilnosti Hrvatske?

Sindikati su protiv Vlade. Guverner je protiv Vlade. Premda se naizgled nalaze na istim pozicijama, njihove polazišne točke dijametralno su suprotne. Prvi se protive rezovima, drugi ih zagovara kao jedino jamstvo za ostvarivanje bilo kakvih prava, socijalnih i radničkih.

Paradoksalno, u pravu su i sindikati i guverner. Vlada je doista kriva za sve. Za gargantuovsko bujanje državnog proračuna, za preuzimanje obveza koje više nije sposobna financirati, za davanje povlastica koje više nemaju realnog utemeljenja. Vlada nije pokazala odgovornost prema javnim financijama, ono što je kamuflirala u sintagmu "socijalna država" pretvorila je u (samo)ubilački servis za kupovanje glasova i socijalnog mira.

Što više trpa, više joj fali

I što sada radi? Isto ono što je radila proteklih sedam godina i što nas je dovelo u ovu situaciju: pabirči po svijetu milijarde dolara koje baca u sve veću proračunsku rupu. Prebacuje iz šupljeg u prazno. Što više trpa, to joj više fali. I tako unedogled.

Sindikati upozoravaju Vladu da poštuje preuzete obveze. Guverner upozorava Vladu da napokon počne voditi odgovornu politiku. A ovakva Vlada ne može - i ne želi - ispuniti oba zahtjeva: ako posluša sindikate, u propast vodi državu, ako posluša guvernera, u propast vodi samu sebe. Pritom u jedno ne treba sumnjati: kod HDZ-a ljubav prema vlasti uvijek je imala prevagu nad ljubavi prema domovini.

A domovina, barem ono što je ostalo od nje, postala je talac vlasti koja je u sedam godina utrostručila državni proračun, a prepolovila gospodarski rast. Premijerka Jadranka Kosor pokušala je haračem izmusti još novca od građana. Onda je pokušala nekakvim polovičnim mjerama potaknuti gospodarstvo. Kad ni jedno od toga nije dalo ploda, našla se pred jedinim izborom: rezanjem. Hitnim, radikalnim, nemilosrdnim, spasonosnim. Ali kako će smoći hrabrosti za to kad je 800 tisuća ljudi potpisalo sindikalnu peticiju? Kosor, naime, ne voli kad je ne vole.

Produljavanje agonije

Umjesto toga, puno je lakše produživati agoniju koliko je god moguće. Za još jedan mjesec, još jednu godinu, do ljeta, do jeseni, do zime, do izbora... Guraj dokle ide. Kad više ne bude išlo, onda će vlast baciti nekom drugom u krilo. Baš kao i prije deset godina.

Nažalost, HDZ nije usamljen u takvom razmišljanju. Golemi dio od onih osamsto tisuća ljudi potpisao je peticiju kako bi zaštitio svoja socijalna prava, kakva god bila i na kakvim god nerealnim osnovama počivala. Oni su protiv reformi i rezova, odnosno žele da se s njima krene bilo gdje, osim od njih samih. Paralelno s tim - a to je zapravo glavni paradoks - golemi dio potpisnika peticije, zajedno s uvjerljivom većinom hrvatskih građana, izjasnio se da u ovoj krizi vjeruje jedino guverneru Rohatinskom. Koji poziva na rezove u proračunu. Pa i socijalne.

Mora se rezati da bi se davalo

Mora se rezati da bi se davalo. Jer uz ovakva davanja vrlo brzo se više uopće neće imati odakle rezati. Tada više neće imati smisla ni peticije, ni prosvjedi, ni pregovori, pa čak ni parlamentarni izbori. Preostat će nam tek čeprkanje po zgarištu države. A to je nešto što zaista ledi krv u žilama.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje